Vatreni heavy-metalac

Slaven Bilić izuzetna je ličnost u hrvatskomu i međuanrodnom nogometu: sjajan igrač nekoć, uspješan trener i izbornik danas...

A uvijek isto splitsko dite iz dobre i poštene kuće, ljubitelj glazbe, opuštenog načina života i domaćega ‘đira’; visoke etičke i moralne zasade, što ih je upio u roditeljskom domu, nastoji usaditi svojoj djeci, posebice stoga što je savršeno svjestan najpogubnije bolesti suvremenoga svijeta: pohlepe, žudnje za materijalnim na štetu duhovnoga i općenito humanog.
Kamo plove fini ljudi koje oblak zlatom rubi, oni očiju blagih i lica draga... oduvijek je interesiralo javnost, a kada je netko strastven i iskren, kad ruši predrasude, a još je i posve drugačiji od drugih onda se ta radoznalost 'penje na stotu'. Ovaj mladi čovjek, koji je svojedobno u nogometu ostvario igračke snove, danas je jedan od najperspektivnijih trenera i nacionalnih izbornika na svijetu. Osjetiti vlastito bogatstvo posebna je vrlina, kao i usmjeriti srce prema ljepoti i ljubavima koje imaju jednako inspirativan izvor u nogometnoj lopti i heavy-riffu na gitari, donosi pravu mjeru zadovoljstva i sreće... i zaziva razgovor o Slavenovu kreativnom putu.
Kako je muzika ušla u vaš život?
Muzika je dio mog života, a ne razumijem ljude koji su indiferentni prema njoj. Pretpostavljam da je vrlo malo onih kojima muzika ne utječe na raspoloženje, bilo gdje i iz kojeg izvora je slušali... ili da sviraju i komponiraju. Inače su moji roditelji 'gurali' starijega brata da svoje vrijednosti posvjedoči u glazbi i sportu, a ja sam, osim također sportu, više naginjao jezicima. Tako je moj brat pokušavao svirati klavir, pa gitaru, a ja sam uživao slušati... i to heavy metal. Ali, kako je gitara uvijek stajala u nekom kutu, polako je i mene zainteresirala, pa sam pomalo 'lupao' po njoj. I danas žalim što nisam krenuo u muzičku školu... Naime, u osnove gitare uputila me majčina kolegica, profesorica muzičkog odgoja, a sve drugo sam sâm naučio. Gitara mi je bila medij odmaka od svijeta profesionalnog nogometa, stresa, navijača, novinara... uz nju sam se bolje osjećao, bolje razmišljao, opuštao i ponekad komponirao.
Ukratko, bila vam je medij duhovne regeneracije?
Upravo to, što je i danas. Naime, uvijek sam svirao dijeleći intimu s gitarom, nikada nisam svirao u društvu ili na plaži. Danas mi uz nju dolaze ideje koje koristim u nogometnoj igri, tako da ona nije samo bijeg od posla, dapače daje mi inspiracije.
Kako vam je svijet vaše tinejdžerske dobi izgledao u usporedbi s današnjim?
Bio je bolji, humaniji i moralniji. Naravno, i tada je bilo problema u svijetu, u tadašnjoj Jugoslaviji, pa i u obitelji. Ali, kao dijete nisam bio s njima upoznat, moje djetinjstvo bilo je sretno, uz malo odgovornosti... da karikiram, trebao sam samo oprati zube i u dva sata doći kući na ručak. A kako su mi roditelji dolazili do tog ručka, jesu li imali novčanih teškoća... te su mi misli bile nepoznate. Živjeli smo dobro, ali nije da se imalo svega. Danas, kao roditelj, vidim probleme koji su sigurno i onda postojali, preuzimam odgovornost... dok sam nekoć uživao zaštitu roditelja i zdrave okoline, izoliran od negativnosti. Moja djeca ne osjećaju nesigurnost, jer je moja financijska situacija za hrvatske prilike dobra, ali znam da ima obitelji u teškoćama, premda ih njihova djeca ne osjete zahvaljujući roditeljskoj ljubavi i nastojanju da se o njima ne govori za stolom. Moj je pokojni otac govorio da je njegov svijet bio etičniji i moralniji, a tako i ja mislim uspoređujući godine moga djetinjstva i adolescencije s onima moje djece. Jesmo živjeli u donekle zatvorenom društvu, ali zdravijem od današnjega, jer globalizacija, otvorenost tržišta na kojem je čovjeku naoko sve dostupno, sigurno ne donosi dobra, jer pojedinca dovedi u stanje da jednostavno ne može sve pratiti potrošačku glad. Nekoć, kad ste kupovali automobil, izbor je bio tri modela i četiri boje, a danas stotine modela i ogroman spektar boja... kada bi mi otac kupovao tenisice, bile bi to 'startasice' ili 'univerzalke', a danas samo Nike ima 500 modela. I tako je u svemu, što snažno utječe na sve veće socijalne razlike. Ranije smo svi bili unutar ljestvice od nekih dvadeset posto razlike između radnika i profesora, nije bilo takvog razdvajanja kao danas... a ono je loše za cijeli svijet.
Neki tvrde da su današnja djeca pametnija, ljepša, sposobnija...
Nedavno sam gledao emisiju iz serije 'Lica nacije', u kojoj su dvojica psihologa objašnjavali današnji svijet, upozorivši kako se ljudi iscrpljuju u nastojanju da odgovore napretku. Naime, ljudski organizam ne može odgovoriti zahtjevima da bude najbolji, najuspješniji, savršen u svemu, pa se ljudi, u potrazi za mogućnošću da djeci kupe sve najbolje, upišu ih u najbolju školu, pribave sebi najbolji automobil, stan... razbolijevaju psihički i fizički. Depresija je prije deset godina bila na četvrtom, a danas je na drugomu mjestu na popisu najčešćih oboljenja, jer čovjekov organizam ne može izdržati tu neljudsku utrku. U Sjedinjenim Državama novi je trend da ljudi na dobrim pozicijama masovno daju otkaze, jer ne mogu izdržati pritisak, stres i negativne posljedice odgovornosti, pa se okreću manje unosnim poslovima, ali lišeni opterećenja. Ta me je emisija uvjerila da danas ljudskom biću nije moguće pratiti takozvani progres i izdržati frustracije... život nas uvlači u 'mašineriju' koja nas pojede.
Split je ipak specifičan grad, živjeti u njemu jest privilegija... slažete li se?
Slažem se svakako, stoga i živim u Splitu, a radim u Zagrebu... iako i ovdje svakodnevno radim, mada to nije vidljivo. Naime, mnogi misle da radim samo kad su pripreme reprezentacije i utakmice. Veličina Splita je i u tomu što, uza sav rad, možeš svakodnevno susreti mnoge prijatelje i popiti kavu s njima na raznim mjestima, što se u Zagrebu jednostavno ne stigne, pa se takva druženja svedu na jedno tjedno. Jednostavno te pojede posao. U Splitu je izuzetno lijepo živjeti... primjerice, s Pazdigrada stignem na Meje za petnaestak minuta i okupam se u čistu moru, na Poljudu sam za desetak minuta, sve je blizu. Dok, u Londonu primjerice, ne ostaje ti nego rad i samo rad. Na Zapadu i najsiromašniji, jadnici koji nemaju novca ni za osnovnu egzistenciju, kao i Bill Gates, žive pod diktatom istih kriterija, premda sanjaju o drugim stvarima. Netko je 'kratak' za objed, a Bill Gates za neku državicu... ali je jednako frustrirajuće 'kratak'. Taj princip 'nikada dosta' generira teškoće, on je zamka u koju se većina ljudi uhvati, a ako i shvate što im se dogodilo, obično je kasno. Pohlepa je izvor najvećega zla, trke za onim što čovjeku zapravo ne treba, pogotovo kad se pretvori u dvadesetogodišnji napor da bi se uživalo dvije godine. Na kraju ispadne da je zadovoljniji i sretniji čovjek s malim zahtjevima.
Volite podijeliti vrijeme i s 'malim čovjekom'...
Prepričat ću vam istinit događaj kojeg sam i uglazbio. Godine 2002. bio sam trener Hajduka, a uoči utakmice s Dinamom otišli smo na Brač, u Postira, da se maknemo iz grada uoči toga važnog nastupa. Tamo sam susreo ribara Vladu isti Hemingway, duga kosa, brada... Zavolio sam ga na prvi pogled, taj čovjek je tri dana bio stalno uz nas, pa sam upoznao njegov život. Ujutro popije dvije rakijice, pa barkom po mrežu i parangal, potom na objed... riblja juha... a navečer malo zelja i ribe. 'Ravnjak', što bi se reklo, divota! U slobodnim trenucima mi treneri, te liječnik i fizioterapeut igrali smo karte, Vlado je mene 'kibicirao'. Tako je bilo i večer uoči utakmice, a ja ujutro nisam ni znao da smo igrali, jer su mi misli bile okrenute taktici, igračima, utakmici... Cijelu noć nisam spavao, jer sam, kao mlad trener, dramatično doživljavao tu 'povijesnu' utakmicu, a onda mobitel zvoni li zvoni zovu prijatelji moleći karte, a meni glava puca. Vidin Vladu, malo je odlutao, pa ga pitam što mu se dogodilo... a on meni da cijelu noć nije spavao! 'Znaš, kad si ono sinoć striša, falija si... triba si tuć!' Ja da puknem od smijeha... ja igrao dekoncentriran, misleći na utakmicu, a njemu cijelu noć nije mira dao moj pogrešan kartaški potez. Shvatio sam život je stvar balansa, a dio njega je i da se jednom dnevno, tjedno, mjesečno... posve prepustiš igri koju voliš. Nažalost, danas nas vrijeme i posao jedu, kao i moga prijatelja Vladu, nažalost pokojnog...
Da se vratimo glazbi: kako je uopće nastao vaš CD?
U mladosti sam pisao najprije muziku, pa tekstove, te sve to spremao. Sazrijevalo je godinama, dok jednom nisam dao Dadi Pastuloviću, mom prijatelju glazbeniku, da pogleda te materijale... a u 'praznom hodu' moje nogometne karijere, kad nije bilo trenerskih obaveza, pomalo smo i svirali. Materijal mu se svidio, a mene je zaintrigiralo kako bi to moglo izgledati, pa je sastav 'Rohbau' snimio CD, ali i stao s aktivnošću zbog mojih obaveza u reprezentaciji. Eto, ne sviram već šest godina, osim što sam snimio navijačku pjesmu uoči Europskog prvenstva, s grupom 'Newera'. To me žalosti, ne vježbam ozbiljnije i taj 'film' često sanjam.
Što vas fascinira u glazbi, postoji li riff nekog gitarista koji vas obara s nogu?
Toliko sam lud za muzikom da svakoga dana čujem neki novi riff. Mom prijatelju i glasnogovorniku Gavri, koji svira u grupi 'Dionis', gotovo svakodnevno dođem s novom pjesmom 'koja je najbolja na svijetu'. Ponekad je to nešto od grupe 'Led Zeppelin', ponekad 'Rammstein'. Meni u glazbi je sve široko, pa kad spomenem 'Rammstein', grupu koja stvara buku ogromne energije, neki 'ispale'! Nedavno su svirali u Zagrebu, uživao sam, bili su fantastični najbolji na svijetu. A opet, ponekad me prođu trnci od izvedbe neke klasične skladbe. Sjećam se jedne takve prigode u Liverpoolu, čuo sam melodiju na klaviru... čista ljepota. Čekao sam kraj da čujem o čemu se radilo bilo je to djelo Franza Liszta. Dakako, odmah sam nabavio snimak te skladbe i sad je redovito slušam u smirenom raspoloženju. A gdje je poveznica takve muzike s 'Rammsteinom'... to bih želio sebi objasniti. Vjerojatno energija, jer se ona može interpretirati jednako rokerskom bukom i na klasičnoj gitari. Kad o muzici pričam ne odgovaram za svoje postupke, unaprijed sam nevin!
U kojoj mjeri je život u Engleskoj utjecao općenito na vaš duhovni razvoj?
Za mene kažu da sam najveći hrvatski anglofil. Englesku oduvijek volim, bez obzira na nogomet koji je moj život. Englezi su do 1985. bili nogometna velesila, Liverpool je dva puta osvojio Kup šampiona, Nothingam Forrest također, dominirali su tada. Za Liverpool sam oduvijek navijao, a u mom odrastanju utjecaje je imala i britanska muzika, new wave i heavy metal, odnosno grupe 'Iron Maiden' i 'Judas Priest', pa australska AC/DC, članovi koje su zapravo Škoti... a dakako i britanski humor, od Bennyja Hilla do serije Only Fools and Horses… U nas se govorilo o kiši na Otoku, o hladnim ljudima… a kad sam tamo došao, uvjerio sam se da to nije istina. Kiša i ne pada tako često, a ljudi su dobri i pristupačni, hoće pomoći. Dakako, oni 'plave krvi' žive izolirano, ne susreću se u pubovima... Živio sam u Londonu i Liverpoolu, značajno različitim gradovima. London je svjetska metropola, ima sve, ali te 'pojede' mnogo više nego Liverpool, gdje su ljudi pristupačniji, imaju više vremena za sebe... tamo imaš sve u normalnijem okruženju.
Koji su vaši današnji užici?
Oni stari, jer u nogometu radim s posebnim guštom. Taj me je posao 'pojeo', ali ga i nadalje volim. Tu su i djeca, velika odgovornost, ali koliko god radio za njih nije mi teško, jer ih obožavam. Tu su i moji prijatelji, svakodnevna kavica... pola sata koji se ne moraju protegnuti u dva, ali ako ne razmijenimo novosti, onda sam nervozan. Na kraju teretana, radi opuštanja i kondicije, jer se fizički umor pretvara u psihički 'na stotu'. Uživam u malim stvarima, dostupnim naoko svakomu, premda se čuvam priče o tomu jer znam da ima ljudi koji ni te male radosti ne mogu sebi priuštiti. Moj se život zapravo vrlo malo promijenio, od vremena igranja u Hajduku, kad nije bilo nekih para, kad sam živio kod roditelja, pa do perioda kada sam bio enormno plaćen za mjerila obična čovjeka. Ali, ni tada nisam pio tri kave na dan niti vozio Jaguar. U mladenačkim godinama to još čovjeku nešto i znači, a kada sazriješ uvidiš da najvažnije stvari nisu materijalne prirode.
Koji vas igrači oduševljavaju?
Volim igrače energije, iskrene. Kako ih prepoznati? Umijem to jer nisam samo igrao nogomet, nego je on moj život. Ako išta poznajem, onda je to 'balun'. Najviše me oduševljavaju odgovorni igrači, oni koji u teškim situacijama preuzimaju odgovornost na sebe. U pravilu su takvi igrači čudni, ali genijalci... često su tema mojih razmišljanja. Ako je netko poseban, bit će i prema tebi, a ako tražiš 'paušale' u svemu, dobit ćeš harmoniju u ekipi, svi će klimati glavom i govoriti 'Da, šefe!', ali i gledati u tebe da ga izvučeš... past će već pod pritiskom stotinu tisuća ljudi u gledalištu. Najveći klubovi imaju po jedanaest takvih 'frajera', vođa na terenu, premda postoji hijerarhija. Primjerice, imali smo autoritet i karakter u kapetanu Niki Kovaču, zatim i u njegovom bratu Robertu, pa u Šimuniću, koji je poseban na svoj način. Srna, Pletikosa... također su autoriteti, Olić je munja, a dolaze i mladi lavovi koji su donijeli 'pozitivu' i pogurali veterane, dakle Kranjčar, Modrić, Ćorluka, Eduardo... mladi 'fajter' Rakitić... pa Šubašić, Kalinić…
Tijekom utakmice skačete, vičete... koliko se trošite?
Trošim se itekako, ali to pokušavam što manje prenijeti na igrače. Na treningu mi pripada devedeset i pet posto... zaustavljam igru, pomičem igrače, ukazujem na kombinacije, vježbe u malom prostoru... a na utakmici mojih je samo pet posto, kako kaže Pelegrini. Nije da ne bih mogao sjediti zbog nervoze, ali mi je draža neposrednost s igračima, kako bih im prenio pozitivne energije.
Kako se osjećate nakon utakmice, koliko je poraz bolan?
Napetost traje dugo, akumulirana energija ne troši se tako brzo, pa pražnjenje potraje. Poraz boli, dakako, pogotovo kad je riječ o reprezentaciji, jer tu nema lakih utakmica, samo manje važnih od drugih. Najbolje se uči iz pobjeda, ali i iz poraza, kao od Turske na EP-u, koji me pogodio do boli.
Kao da je u mladih igrača nestao osjećaj privrženosti klubu...?
Igrači se i danas u svakom trenutku bore, daju sve od sebe, ponekad na krivoj razini, ali nema tu generaliziranja. Nitko ne igra zbog Ferrarija, ipak mladići ponajprije vole igru, pa ni nastojanje da se pri ugovaranju prođe što bolje ne znači da netko ne voli nogomet. I Bono Vox, premda je lud za muzikom, postavlja sebi najbolje uvjete. Ja sam se borio za Everton isto kao i za Hajduk, igrao sa slomljenim kukom, pod injekcijama davao sve od sebe. Novinari, treneri i igrači često za neke kažu da su bolji... što može biti, ali nije opravdanje, nema vani podcjenjivanja protivnika. Možemo jedino govoriti o izgubljenom identitetu kluba, jer se najprije moglo igrati s jednim strancem, pa s dvojicom… a sada Arsenal igra bez ijednog Engleza.
Danas mladi sportaši mahom zapostavljaju školu, gubeći svoje vrijednosti, što teško mogu kasnije nadoknaditi… Kako gledate na to da treneri ne zahtijevaju od njih da se osposobe za život nakon igračke karijere?
Cijeli je sustav vrijednosti poremećen, nema zdravih prioriteta. Završio sam fakultet, pa govorim 'protiv sebe'. Ranije je bilo manje mogućnosti za profesionalizaciju u sportu, a danas djeca počinju sa šest godina, uz dodatne treninge u teretani ili u privatnim školama. Sjećam se trenera Krešića, koji je bio avangarda, tražio je nešto novo i zbog toga bio stalno u problemima... jer je politika bila 'ne talasaj'. Moje su dnevne obaveze bila svedene na tri i pol sata, skupa s dolaskom i odlaskom, sve sam obavljao u klubu, a danas to nije moguće. Ranije si mogao maturirati u najmanju ruku i biti vrhunski nogometaš, pa se i prodati vani, ako si bio dobar. Rijetki su bili primjeri poput Bokšića, Jarnija, Asanovića, Vučevića... koji su u trećem razredu srednje škole igrali u prvoj momčadi, bili su ekstra klasa. Ja sam završio juniorski staž s maturom, nisam izostajao osim kad bi se igrali turniri, u proljeće. Hajduk je imao i svoju turističku školu, profesori su nam maksimalno izlazili ususret. Profesor Vidaković je volonterski išao po školama i sve kontrolirao, bio je to zdrav sustav, jer su roditelji htjeli da im dijete i školu završi, dok danas roditelji u djeci vide samo izvor materijalne dobiti... kažu 'je... te škola'. To u Hajduku nastoji promijeniti Goran Vučević, voditelj omladinske škole, ali ne ide, jer iz vrha kluba kažu 'Šta tiraš dite kad neće da uči?!'... oni u nadarenom momku vide pet milijuna eura. Držao sam predavanje roditeljima i djeci na tu temu, upozorivši da čovjeku obrazovanje treba i da umije suvislo progovoriti kada intervju daje.
Hajdukovo sutra?
Hajduk spada u mali broj zaista velikih klubova, poseban je, 'sveta' stvar, 'religija'. Zbog svoje tradicije starta s pozicije bolje nego drugi klubovi, ali to nosi i negativne stvari, pa problemi itekako bole. Ima izvanrednu priliku da se iz privatizacije, uz pametno poslovanje, uzdigne i postane respektabilan klub najprije u Hrvatskoj, da bude ravnopravan s Dinamom, te da bude kakav je Dinamo danas. Ne treba postavljati megalomanske zahtjeve, učešće u Ligi prvaka, nego barem svake godine sudjelovati u Ligi UEFA, a šampionska ako se dogodi... Ali, lako je pričati najvažniji su novac i ljudi, posebice ljudi, pogotovo ako su lucidni. U Hajduku treba stvoriti zdrave financijske uvjete, pa smo i nas četvorica krenuli s tom idejom... koja nije propala zbog neambicioznosti ili manjkave kvalitete ljudi, nego zato što svakih godinu dana treba 'krcati'. Ipak je 'sve do pure'.
Na kraju, možda neka poruka koja nije vezana s nogometom i muzikom...
Postavili ste mi dobra pitanja, bilo mi je drago ovako popričati. Inače, mene muči balans između materijalnog i duhovnog, ljudske sreće i pravih vrijednosti. Htio bih sročiti takvu poruku, premda je sebi nisam smislio, jer se često ponašam drugačije nego što sam se sa sobom dogovorio. Ali, barem moramo pripremiti djecu za moralnije življenje, kad je već kasno za nas. Pritom budimo iskreni i kažimo da smo sebični, jer kad ostarimo, bit ćemo ovisni o njima. Ljubav koja se ulaže vratiti će se kad-tad, to je apsolutna istina. I zato treba poštovati jednostavne etičke i moralne osnove, zapisane u deset zapovjedi Božjih, jer se u životu sve plaća i vraća.

Ožujak, 2010.