Mačak među jedrima

Brod je simbol i slika života kojemu čovjek određuje smjer, i stvara istovremenu predodžbu napora i izdržljivosti.

Kao što zemlji trebaju kišne kapi, tako je Šimi Fanteli more vodeni put života, gdje ritam sunca, vjetra i vala, pretvara mukotrpno u radosno, na kraju u sveto. Slojevitost života i godina stalo je u taj brod, koji je nagradio vrijeme samačkog napornog treniranja, mnoštvo regata, dovevši ga na tron (zajedno s Igor Marenićem) najuspješnijih jedriličara Lijepe Naše. Ovogodišnji svjetski i evropski prvak u olimpijskoj klasi 470 je izuzetno skroman mladić, pa tako i u ovom razgovoru želi nam dočarati ljepotu koju doživljava jedreći, ne zaboravljajući nam spomenuti, da su najveći užici potpuno besplatni. Njegove ruke su hrapave, žuljevite, a lice išibano vjetrom i ožareno suncem, i te emocije i sreću koju Šime nosi u sebi, rado je podijelio s nama kroz uspomene i nadahnuća.
Kako je krenuo vaš“vjetroviti put“?
Imao sam 6 godina kada je moj otac započeo gradnju broda. U tom su mu pomagali i rođaci, a kako se sve to odvijalo u JK„Uskok“, i škola jedrenja je baš tad započela, tako sam se i ja odlučio okušati u malenom optimistu. Jedrio sam u Porat, bilo je ratno vrijeme te 1992 godine. Usporedo sam trenirao i gimnastiku nekih 6-7 godina, te vaterpolo dva ljeta, ali je ljubav prema moru, brodu i jedrenju prevagnula.
Koliko volite more, i koje su to emocije..?
Volim ga puno, more je jedna vrst droge, najviše tu ljubav osjetim kad zbog fakultetskih obaveza sam prisiljen biti u Zagrebu. Tih mjesec- dva kada samo učim, često sebe uhvatim zamišljajući se da jedrim, pri tom se zapitkujući „ Da mi je sad bit samo deset minuti u brodu, malo glisirat u krmu, sve bi da“. Najveći užici u jedrenju su kada sami jedrimo, pri jugu od 5-6 bofora, kada se razletimo, bez pritisaka, imperativa. Mogu reći da je to jedna vrst meditacije. Postoje razlike između regate, treninga. Često je to mukotrpan rad, ponavljanje nečeg bezbroj puta, a sve u svrhu automatizma. Volim i ljetne šetnje uz more, kada lažina zove da se zavalim, a nebo strpljivo čeka.
Što za vas znači odlazak na regatu?
Prvenstveno postizanje dobrog rezultata koji smo svi skupa zacrtali, i koji bi volio ostvariti. Sve se svodi na to, da što bolje odvozim regatu, i ako se ima vremena, da malo bolje upoznam to mjesto ili grad. Uživam malo prošetati, pritom razgledati koju galeriju, svratiti u crkvu, opustiti se i uživati u mirnoći. Kad se jedri, želim to raditi na visokom profesionalnom nivou, pritom ako je moguće i pobjeđivati. Taj velik i neopisiv užitak mi nitko nije poklonio, samo veliki rad i odricanje mene i moje obitelji, doveli su me da tako razmišljam. Opredijelio sam se za nešto što volim raditi i u čemu neizmjerno uživam.
Kako se pripremate….?
Ovisi o težini takmičenja. Za SP, EP, i OI, se daleko više ulaže, studioznije su pripreme. Na početku sezone zacrtamo plan, te smo svi okrenuti isključivo izvršavanju zadatih obaveza, bilo da se oni odnose na jedrenje ili fakultet. Ako su treninzi na moru s dogovorenim sparing partnerima, bilo u Zadru ili negdje drugdje, to obično traje nekih 7-10 dana. Uvijek gledamo kako konkurencija stoji, glede brzine ili taktike, a to se najbolje uočava u malim regatama, gdje uvijek dajemo svoj maksimum. Nema zabušavanja ili bezobraznog skrivanja fige u džepu. Odgajani smo da razmišljamo jedriličarski, od samog starta gdje hladna glava stvara uvjete dobre procijene, neovisno o uvjetima na moru. Trim broda je izuzetno važan, daje sigurnost kada znaš da si brz u svim uvjetima. Izuzetno je važno da start bude kao metak kad izleti iz puške, da se uhvati taj prvi reful, biti za pedalj u boljoj situaciji od konkurencije.
Kako ste rasporedili snage u brodu?
Sve je stvar treninga, kasnije automatizmom ide samo od sebe, što je i cilj. Brod se mora stalno održavati u maksimalnoj brzini, a istovremeno biti spreman i usporit, ako se nađeš u nekoj podređenoj situaciji. Što je vjetar jači, to je lakše. Kod malog vjetra ti treba puno za pokrenut brod, tako da je i moje razmišljanje tad drugačije. Ta koordinacija između mene i flokiste Igora je dugogodišnji rad. Danas je dovoljan i jedan pogled da taj sklad bude elegantan, perfektan. Njegov dio u brodu je isto tako važan, naprosto je naš rad djeljiv s dva, a rezultat je plasman na regati. Njegovo opažanje je često presudno, jer ja moram paziti na brzinu, val i samo „trimanje“ broda. Što se tiče taktike tu je odluka zajednička, gledamo kurenat, oblake… i pokušavamo dobiti realnu sliku uvjeta koja će biti za vrijeme trajanja regate. Tu strategiju imamo u glavi prije samog starta. Igor zna sve moje reakcije, a ja njegove. Zna se dogoditi da vjetar naglo promjeni smjer, tada ja odlučujem u tren i Igor mi vjeruje da sam ispravno odlučio. Taktičke sitne varijante kroz polje, virade, pozicioniranje, to određujem ja, a njegova je stalnost održavanja stabilnosti broda. Bilo bi deplasirano razglabati o svakoj viradi, globalno je da strategiju razradimo skupa, taktiku praktički samo prve orce razglabamo, jer u krmu ne možeš razmišljati dok ne vidiš stanje ispred ili iza tebe. Krma je više moja strategija, jer Igor gleda neprestano u spinaker, dok ja mjerkam grupu. Za vrijeme regate pričamo dosta, ono što on opazi odmah referira. To vam izgleda kao kad za vrijeme nogometne utakmice slušate radijski prijenos i kad vas vaš reporter izvještava o svakom detalju. Igor me kljuka informacijama, a ja u tren moram odlučiti. U biti taj rad se ne smije okarakterizirati kao ti si gore, a ja dolje, ili obrnuto. Važan je sklad, komunikacija, kao kod pisme, što je više ukrasnih epiteta i ona je ljepša.
Što se dogodi kad se pogriješi?
Svi griješe, bude grintanja, ali rijetko. Vrhunski su jedriličari oni koji kad naprave grešku i kad padnu za tridesetak mjesta, ne klonu, već se poprave. Uvijek sam govorio“ Čovječe, kako se diga, a bio je u paklu“. Važno je ne predavati se. Često u jednoj viradi prođeš 5 brodova, a onda ti ta nova situacija otvori još bolju, pa u slijedećoj prođeš još 5, i odjednom se nađeš u dobivenoj poziciji. Te razlike te čine da jesi ili nisi. Ono što sam zaključio, gledajući i statistički, nema posade koja u regati ne pogriješi 1-2 puta. Uvijek se dogodi da te „loše“ regate na kraju odlučuju. Jedan loš rezultat se odbacuje, ali ostaje onaj drugi loš koji ulazi u plasman. Zato treba nastojati da tih loših bude što manje.
Koji su „vaši uvjeti“ na regatnom polju?
Nikad nisam o tome razmišljao. Ove godine je svaka velika regata imala svoje uvjete. Na EP je bio uglavnom slab vjetar, MI izuzetno lagan vjetar sa puno „driceva“, ( promjenjivog smjera), dok je na SP bilo srednjeg i jakog vjetra promjenjivog smjera. Dakle bili su svi uvjeti, i mi smo se pošteno iskazali. Na kraju moram priznati da uživam kad vjetar mijenja pravac, kad „điraje“, a ja se pozicioniram i gledam slijedeći reful, pa onaj iza njega..To mi više paše nego konstantan vjetar tipa mistral u Hyeresu, gdje brzina odlučuje. Važno je da je oprema dobra, brod „natriman“ za te uvjete, i da je brzina zadovoljavajuća. Ne pobjeđuje najbrži brod, nego najbolje vođeni brod kroz polje.
Nedostaje vam samo olimpijska medalja, koliko je ona blizu, odnosno daleko?
Ove godine smo se uvjerili da je dosta blizu, trebamo ovako nastaviti raditi i sve će doći na svoje. Presing i imperativ da nešto moramo, neće nam donijeti ništa dobrog. Sjetim se sjajne posade iz Australije koja je doslovno harala godinama, i kad su došli u Atenu na OI, da se poklone i stave točku na i, bili su neprepoznatljivi. Jednostavno su pukli. Na slijedeće OI gledam kao na posebnu regatu, želim doći spreman i dat ću ako Bog da svoj maksimum, a što će se stvarno dogoditi …..znat ćemo…
Privlače li te neki novi izazovi?
Sigurno da sam zainteresiran krenuti u nešto novo, danas ne, jer me privlači olimpijsko jedrenje koje je „santa leda“ jedrenja. Želim da to traje što duže, jer se ovdje ima još dosta toga naučiti. U budućnosti se vidim kao skipera velikih brodova, o tom sanjam. Privlači me mach-race, TP52, American-Cup. Razmišljam da na OI budem što bolji, kako bi moj back graund bio što bogatiji.
Kako razmišljaš glede America“s Cupa?
Mada je to drugačije jedrenje, u organizacijskom smislu je to top jedrenja. Naravno da bih se volio okušati, premda preferiram flotno jedrenje, koje mi je draže zbog napetosti i neizvjesnog ishoda. Taj vid mach- race nisam jedrio još od optimista, gdje smo imali i takve regate, ali za sve izazove sam spreman. Ipak tu igra uigranost posade, ali i opremljenost broda, odnosno sponzor koji ne smije gledati u količinu izdašnosti, već se držati one da je „jedrenje bacanje pinez u vitar“
Kog jedriličara posebno uvažavaš i zašto?
Nemam nekog u kog sam „infiša“, možda mi imponira Russell Coutts, tip je stvarno legenda. Posvetio se jedrenju u svim segmentima, sad konstruira brodove, jedri u svim klasama i to je znak njegove ljubavi, vidi se da mu je brod alat.
Kakav je tvoj odnos s ocem?
On mi je prvenstveno otac, praktički od rođenja je uz mene. S jedne strane odnos otac-sin, s druge prijatelj, a tek treća strana otac-trener. On je moja najveća podrška, vjerovao je i uvijek je tu, uz mene, praktički je njegov projekt „Fantela- Marenić u klasi 470“. Bez njega nikad ne bih san pretvorio u stvarnost. Osim toga, rad koji je meni i Igoru nevidljiv on odrađuje, ne bi li mi imali osnovne uvjete, a to je ići na regatu, da jedreći uživamo i zabavljamo se. Kako starim, uviđam koliko je nemjerljiv njegov udio u cijeloj ovoj priči. Odnos nam je izvanredan, rijetko se svađamo, jer ideje zajednički razrađujemo. Danas oko jedrenja ja više odlučujem, a logistiku on sam. Tu mu zaista skidam kapu, jer ta Don Kihotova borba traje već deset godina, pa i danas kad je ne bi smjelo biti. Često mi ga dođe žao, što troši toliko energije za nas i naš rezultat. Ni danas, nakon ovih sjajnih rezultata nismo vrednovani na adekvatan način.
Kako je danas sa sponzorima?
Mogu vam reći iz prve ruke da se nije toga puno promijenilo. Novac je dosad stizao od grada Zadra, te iz programa Olimpijskog odbora. Bilo je nekih sponzora, ali to je bilo baš sitno. Prošlo je već 2-3 mjeseca od ove berićetne sezone, i ni jedan jači sponzor se nije javio. To je malo tužno, deprimirajuće. Nama nije do pinez, ali mi je teško gledat oca koji se bori kao lav za nas. Postoji na kraju nekakav red, da mi koji smo evropski i svjetski prvaci u olimpijskom sportu, da nismo zaslužili takav odnos. Ipak smo mi najuspješniji tim ove sezone u Hrvatskoj. Svugdje drugdje bi nas slavili i pitali “momci što vam treba?“. Ali Bog vidi i sve zna. Mi idemo svojim putem, ponosno znajući da uvijek dajemo svoj maksimum.
Fakultet je pri samom kraju, kako ste rasporedili snage?
Kada smo krenuli skupa u taj projekt, otac je Igoru i meni postavio uvjet koji je bio primaran. Ako hoćete jedriti morate završiti fakultet, jer obrazovanje se ne dobiva rođenjem. Shvatili smo bit života i ulogu nadogradnje znanja, te prionuli učenju. Fakultet u Zagrebu je značio neku novu organizaciju, praktički učimo stalno, i te studenske obaveze smo doveli do samog kraja. Meni su ostala još dva ispita na ekonomiji, a Igoru još osam na geodeziji. Slijedeće godine ćemo diplomirati, a onda ostaju dvije godine do Olimpijskih igara. Biti ćemo iskusniji, trezveniji i još više posvećeniji jedrenju.
Gdje je najljepše jedriti?
Imamo najljepše more, možda se samo Francuzi i Portugalci mogu mjeriti sa našom ljepotom. Ne volim jedriti kada je atmosfera nabijena sivilom, kao kod sjevernjaka. Volim sunce, more, vedrinu Mediterana, tad mi je sve nekako opuštenije, ljepše, volim tu modrinu, bistrinu. Uživam kada brod para val, kad ti zvukovi s vjetrom daju prekrasnu melodiju koji u meni bude osjećaj koliko sam privilegiran što uživam u takvom radu. Ne razmišljam ni o morskom psu, jer su to neopravdani strahovi, misli su mi okrenute refulu, valu, koji put i mojoj ljubavi Višnji. Jedrenje je brz sport, krive odluke donose loše plasmane, pa tu lošu krvnu sliku treba preko osjetila obogatiti lijepim mislima.
Da li se promijenio odnos kolega prema vama, uvažavaju li vas danas više?
Nakon EP sam primijetio da nas drugačije gledaju. Cijenili su nas i dosada, uvijek smo bilo opasni, i bilo je samo pitanje trenutka kada ćemo eksplodirat. Ove godine su ostali zapanjeni našim rezultatima, ipak je malo jedriličara koji su pobijedili na SP i EP iste godine. Shvatili su, da su dobili još jednog krvavog protivnika. Na moru se ponašam kao đentlmen, glede fer jedrenja, jer nitko ne voli bahate i bezobrazne tipove. Po karakteru sam miran, kulturan, volim pobjeđivati ali samo u korektnoj i fer borbi. Tko je taj dan bolji, Bože moj, imao je bolju i veću inspiraciju, i neka pobijedi. Ja se svakom jedrenju veselim, to je velika radost, i tek na moru shvaćam da u ovom modernom i nemirnom vremenu ljudskog egoizma i hedonizma sam privilegiran. Ta mjera suodnosa mi daje svjetlost i životnu energiju, što se bavim najljepšim sportom na svijetu.

Prosinac, 2009.