Ljuljanje i kotrljanje...
Rijetki su oni koji se mogu pohvaliti besprijekornim životom na planeti Zemlji, gdje su ništavilo i praznina još veći.
Umjetnost nikada ne prima svijet kakvim ga je našla, niti ga ostavlja takvim, pa tako i Baru, pjesnika i umjetnika glazbenog tona. U tom velikom prostranstvu kamo luta carstvima, njegova otvorena duša prepuna je dobrote, nadajući se, da će sastaviti razbijeno i naći kristalnu kocku vedrine. Na pozornici uvijek daje sve od sebe, osvajajući nas zvukom i pjesmama prepune iskrenog života, prikazujući ga onakvim kakav jeste. A mi pritom „spugamo“ strujanje njegove dobrote, usprkos „grešnikovim“ životnim porocima. Kroz svoje pjesme stvara put, ne bi li izašao iz dubokog sna i našao ključ kojim će otključati srce prepunog ožiljaka. Iscrpljen nakon dugog rada i stvaranja novog albuma, i dalje živi kako mu paše, ne zahtijevajući zahvalnost ni nagrade. Zadovoljan ne do kraja, kao da je sam u srcu Boga, propagira vrijednosti koje se protežu u širinu, znajući da na svijetu ionako ne postoji ništa osim veza koji stvaramo jedni s drugima.
Kralj ste scenskog nastupa, što osjećate na pozornicu i kakav nastup volite?
Kada se tamo popnem i krenemo muzicirati, padnem u nekom polutransu, stanju koje je teško opisati, pritom ne osjećam bol. Mogu kazati da tad osjećam da bi bosonog mogao preći dvadesetak metara po užarenoj žeravici, a da to ne osjetim. Od sebe očekujem uvijek svoj maksimum, nikada ne varam svoju publiku, bez obzira u kakvoj sam formi. Već nakon prve pjesme, meni je jasno kakav će koncert biti, pa tako i odabirem pjesme. Publika u biti je jako zahvalna kada vidi i osjeti moju energiju, želju i volju da koncert bude uspješan. Volim tu interakciju s publikom, zapravo sve ovisi o meni, u kakvom sam stanju. Najviše volim nastupe u malim klubovima, pred tisuću, do tisuću ipo ljudi, gdje se može ostvariti velika prisnost s publikom. Fenomenalan je osjećaj kada su tu preda mnom na metar i dahću mi za vratom, kada zajedno pjevamo i kada se taj kontakt u potpunosti ostvari. To je i razlog zbog kojega se i bavim glazbom, da svi budemo sretni i zadovoljni.
Koliko vjere imate u ljude, pogotovo mlade?
Ljudi ah, snalazim se. Ne mogu biti izravan, u ovom pokvarenom svijetu se snalazim kako kada. U ljude se jako razočaram barem u većini. Također u čovječanstvo sam jako razočaran, ne vidim neki svijetli trenutak ove današnjice naše civilizacije, mislim da neće biti sretnog kraja. Ne mogu vjerovati u mlade, zato jer će jednog dana oni biti stari. Mogu im samo zaželjeti da mladost provedu što ljepše, udobnije, jer će ubrzo postati ono što danas kao mladi ljudi mrze, to je sigurno.
Vrijeme je da se krene, u kojem pravcu, o kakvom životu maštate?
To je bio naziv albuma kada sam stao. Bili su to za mene najteži trenuci, izgubio sam suprugu i bio izgubljen, kao neki automobil koji ide 500 na sat i stane. To stanje je trajalo, dok jednog dana nisam rekao“Ajde Bare, napravi pjesmu, vrijeme je da se krene“. I tako sam krenuo u taj usrani život, tu kolotečinu, jer ako si već tu, onda preživi. Prestar sam da bih maštao o nekom boljem životu. Dao Bog da poživim još dvadesetak godina i da napravim što više divne glazbe, što više dobrih pjesama, da iduće pokoljenje imaju nešto što bi mogli slušati. Želja mi je da što više sebe ostavim, znači ne otići u grob, nego da što više svojih djela ostavim. I to dobrih. Namjeravam pjevati dok god budem imao glasa, a kada on stane i dalje namjeravam biti prisutan svirajući gitaru, komponirajući, biti tu. Preveliku sam stazu prešao da bih se vračao na neki drugi početak.
Kakva je hrvatska muzička scena?
Mislim da je ona odraz svega što se danas zbiva u Hrvatskoj. Kakva je politika, ekonomsko stanje, takvi su i svi resursi. Kakve su rešetke, takva je i muzika, tako je oduvijek bilo, tako će i biti. Znači, ako je država bijedna, i glazba će biti. Kvantiteta daje kvalitetu, ako nemaš na scenu barem njih stotinu, neće biti ni desetak dobrih. Pogledajte na koji način oni traže „hrvatsku zvijezdu“, pa to nije smiješno, to je odvratno.
Koja je razlika između Majki i Plaćenika?
Razlika je velika, Plaćenici su bili sastav koji se mijenjao od koncerta do koncerta, pa su se zato i tako zvali. Majke su bend koji je konstantno tu, ovo je četvrta postava, najbolja i ja sam trenutačno jako zadovoljan čovjek. Materijal koji smo snimili je fenomenalan, a Majke zvuče rekao bih nikada bolje. Obol koji su Majke dali na ovom zadnjem albumu, na svoj specifičan način je velik, i mislim da je pred nama svijetla budućnost.
Koliko se trošite na pozornici i koliko vam treba da se organizam regenerira?
Nekada se trošim više, nekada manje. Kada sam bio mlađi, ludovao sam, nisam znao gdje sam. Zatim je došlo vrijeme zrelog doba, kada sam spoznao kada i gdje treba zakočiti, stisnuti gas. Danas osjećam veliki umor, ali nema veze. Od 46 godina života koliko imam, veliki dio, od svoje dvanaeste godine sam „on the road again“ . Cijeli život sam posvetio glazbi i to će biti tako do kraja mog života, ne žalim, dapače sretan sam što imam svoj put. I ponosno na njemu koračam. Poslije koncerta jednostavno zamrem, padnem, zaspem, ispraznim se da ne mogu ni govoriti. I onda se probudim tamo negdje oko Karlovca u kombiju.
Koncert koji je ostao u sjećanju vama kao slušaoca, odnosno što volite slušati?
Daleke 1985 godine u Kulušiću su gostovali Partibrejksi, bio je to koncert za pamćenje, kao i koncert škotske grupe Genitors, čiji album je te 1986 godine proglašen u New Musical Express za najbolji. Tada sam njihovom svirkom bio oduševljen, a „Podvodnici“ su prašili kao nitko prije njih. Interesantno je da je i moja majka radila cijeli život kao podvodnica, pa se eto i taj zgodni detalj prilijepio u moje pamćenje. Volim slušati puno toga, a najviše dobru glazbu. Pa da nabrojim, od novih australska grupa Wolfmother, pa Jack White iz Vajt Strajpsa, zatim američki synth rock sastav Killers, a od starih sam zaljubljenik David Bowia i njegove berlinske faze, Iggy Popa, Lou Reeda i“albuma „Berlin“ koji mi je jedan od najdražih, mogu reći i najbolji. Muzika 70-tih je obilježila i mene kao muzičara, te i ostavila najveći pečat u moždanoj kori.
Nebo vas je obdarilo čudesnim talentom, jeste li mogli dati više, gdje crpite energiju, pozitivnu?
Ugodno je s vama razgovarati, jer postavljate prava pitanja. Do sada sam dao samo 30% sebe i zbog toga jako žalim. Mogao sam dati strašno toga, ali što je tu je, što je bilo, bilo je. Sada sam tu i takav, vjerujem da ću s vremenom postati još zreliji i produktivniji. U mojoj duši napaćenoj ima puno toga, samo treba taj trenutak, kada se tekst i glazba uobliče, budem spreman to zapisati, a ne da pobjegne u nebo. Energiju upijam gdje mogu, sretan da vidim ili upoznam neke drage ljude koji zrače pozitivno. Kao kod vas sada, gledam vas i dodirujem ne bi li upio malo vaše dobrote, dobrog raspoloženja. To vam dođe kao kad cvijetu dodate sunce, odmah prolista, digne se u nebo… Kad ti nedostaje pozitive, ti kloneš, samo si „dolje“. Pozitivnu energiju stalno tražim, skačem, ne bih li je osjetio. Sve teže i teže je pronalazim, ali ju još uvijek pronađem, kao i sada, tu s vama.
Kada dolazi vaše nadahnuće?
To je nešto kao epi napad, ne mogu se kontrolirati, kada dođe dođe. Svaka pjesma ima svoj put, nekada dođe s glazbom, nekada samo glazba, nekada sami tekst. Svaka pjesma je kao otisak prsta, ima svoje krivine u mozgu, svoje ulice. Nekada fučkam, pa je polako poslije obradim, kod mene nema pravila, nisam od onih koji idu kući pisati pjesme. Kad mi dođe trčim po papir i olovku da zapišem, u suprotnom imam problem.
Pod kakvim nebeskim zastorom priželjkujete svoj život?
Pa sad, kakav život, svakim pitanjem me iznenadite. Ima jedna pjesma u kojoj kažem da smo daleko dogurali, da bi sad odustali. Previše sam jabuku zagrizao, da bih je sad mogao ispljunuti. Ja sam to što jesam, nema glume i sada tu s vama ugodno pričam, ne misleći na koncert koji me za sat dva očekuje. Dakle, opušten sam a to je i vaša zasluga. Ljudi bi se trebali lijepo družiti, bez ladica… gdje nema skrivanja, a onda je i život ljepši, udobniji.
Kako bi opisali sebe, što vas muči, razara?
Nešto kao povratak razmetnog sina, čovjeka koji je mislio da sve zna, pa umislio da ništa ne zna, a onda na kraju shvatio da sve zna. Znači razočarenje i na kraju spoznaja totalna, da misliš da si pametan, zatim da si glup, a onda na kraju shvatiš koliko si pametan i ispred vremena. Meni je danas sve jasno. Najviše me muče psihičke smetnje u životu, jer istrošilo se to. Moj liječnik specijalista i ja pokušavamo naći medikamente koje bi mi bar malo olakšali život, da mogu nesmetano stvarati, da ne patim, da ne budem krpa, nego da hodam uzdignute glave. Depresije su jako teške, međutim, a liječnik daje sve od sebe, te mi pokušava pronaći pravi način kako mi pomoći. Vjerujem da smo na dobrom putu da zajedno stanemo na kraj toj beštiji.
Kojom ljepotom ste očarani?
Očaran sam svemu onom što mi oko zakači, uglavnom onim što shvatim da ima neku vrijednost. Danas je moderno samo pogrebati i ostaviti, ne ići dublje u suštinu. Pogledajte samo danas ovaj liberalizam gdje se sve tolerira. OK, ali polako će sve otići u anarhiju, mislim da ovaj internet je zvijer koja se otela gospodaru. Pogledajte što je samo napravio arapskom svijetu. Mladi Libijci su vidjeli kako žive ljudi u Europi, Americi, pa ih je povukla ta ljudska gramzivost. Zapad preko interneta pokazuje svoje ljudsko dekadensko lice, a mali se klinci uzbudili, jer to što su vidjeli misle da je nešto dobro. I što se dogodilo, pogibaju ljudi. Imam osjećaj da se sve to otelo kontroli, i da donosi više zla nego dobra.
Plašite li se samoće, tišine, i kada će novi album?
Ja volim, obožavam samoću. Meni je zapravo najljepše kada sam sam. To je užasno sebično, ali je zaista tako, pogotovo u zadnje vrijeme. Ne moram nikom polagati račune, radim što hoću, razmišljam o čemu hoću, i planiram ovu zadnju etapu da muški istrčim. Moj novi album će se zvati „Ljuljanje i kotrljanje“, u kojem pišem o mom stanju, pogledu na svijet, o mom životu. Kada hodam onda se ljuljam, a kroz život se kotrljam kao grmić što ga vjetar nosi. Vjerujem da će album izići na ljeto, u potpunosti je moj autorski rad, i zanimljivost je da po prvi put radim produkciju. Sa snimanjem smo gotovi, a sada dolaze one finese u studiju, pa spotovi, promidžba… mogu se pohvaliti da je materijal fenomenalan i zaslužuje veliku pažnju. Na kraju našeg razgovora htio bih pohvaliti kvalitetu Yachts magazina, danas da se takav magazin izdaje u Hrvatskoj je raritet. Zaželio bih svim ljudima dobre volje sve najbolje, da se bore da ostvare ono što misle da je najbolje, jer posustati znači priznati poraz.