Sreća davanja
Doktorica Nela Sršen je na čelu tima za transplantaciju jetre Sveučilišne bolnice u Padovi već deset godina.
Prepuna optimizma daje nadu i dah životu, novu šansu pacijentima da u potpunosti osjete i upoznaju blagodati života. Pritom je s njima razvila poseban u kojem doživljava vrhunac međusobnog povjerenja. To je najpošteniji odnos, iskren bez uvijanja, gdje je brigu odgovornosti, poštenje, svoje znanje ponudila nesebično ljudima. Humanitarka i počasna konzulica, koja svoju ljudsku toplinu i energiju troši i daje drugom, pa je to i čini posebnom, za razliku od drugih koji nisu uvijek raspoloženi da ulože, daju i podijele. Jedinstvena je i „dinamitna“, ima nešto nebeskog raja u njenim bistrim očima obassjajem i čistoćešto istinski osvaja. U borbi za pacijenta do posljednjeg daha, ponekad izgubi jer „netko uvijek kasni“. Tad je bol i tuga nesnosna, neizdržljiva. Ali ona i dalje sve daje, dijeli, i jedino što želi nakon svega je čuti šum mora, i zatvorenih očiju zamišljeno glmore gdje se pjeni, kazujući tiho: „Dobro jutro more, dobro jutro živote“.
Što za pacijenta znači susret s vama?
Za pacijenta koji dolazi iz domovine znači veliki put nade, put ozdravljenja. Većinom su to onkološki pacijenti s teškim patologijama koji uspjeh i nadu u ozdravljenje nose do Padove. Usprkos velikim nadanjima ne uspijevamo uvijek, bez obzira na suvremenu tehniku. Taj susret je za mene uvod u neku posebnu priču. Sa svakim stvorim poseban odnos, jer u svakom od njih vidim svoje „ranjeno djetinjstvo“. Jer imati osobu i ljude van domovine koji ti pružaju pomoć, sam i sama shvatila značenje takve potpore i pružanje sigurnosti. Većinom su to mali onkološki pacijenti, pa se i vrlo brzo emotivno vežem u njihovoj bolesti i putu ozdravljenja. To sve proživljavam uz njihove roditelje, a ta priča koja je počela 1996 godine, nažalost u mnogim ne završava dobro. U toj njihovoj patnji sam pronašla svoj put, i ono što mi daje smisao života je, da se u domovinu vrate zdravi i sretni.
Zašto medicina, zašto kirurgija?
Pametno pitanje, tim više što sam u Split išla u Umjetničku školu muzički smjer, i bilo je logički da nastavim na Muzičkoj Akademiji. Sve do kraja sam bila uvjerenja da će taj put i biti takav, meispalo je da sam jedina koja nije nastavila na Muzičkoj Akademiji. Nešto je bilo u meni što me lomilo, nije me ispunjavalo i davalo toliko zadovoljstva da krenem dalje s muzikom. Naravno da s 18 godina i ne sanjaš o potpunom zadovoljstvu, tim više što su moji roditelji puno investirali u mene kroz školovanje u drugom gradu, tako da je to bila dodatna kalvarija za mene. U principu, moje muzičko obrazovanje je bila jedna vrsta psihološke i emotivne patnje, uz odvajanje od doma i roditeljske ljubavi. I to je ostavilo velike posljedice u meni. Kako? Kad se u 18-toj zapitaš koji je projekt tvog života, imala sam čudnu nostalgiju, nečeg što mi je falilo, i nisam mogla objasniti što je to. Kad nađeš sebe u nečem da pomažeš ljudima, i koliko toliko im pružiš neku nadu i sreću, e tad sam osjetila toplinu u grudima. Pokušavala sam kroz moja razmišljanja, popuniti tu vrstu „rane“ koje sam prošla kroz djetinjstvo. Prije srednje škole sam živjela neko vrijeme kod časnih sestara u Splitu, a koje su vodile računa o hendikepiranoj djeci. Dolazeći u kontakt i provodeći sate s tom djecom, shvatila sam da sam im pružala nešto. Uživala sam jer sam željela izvući osmjeh,kroz komunikaciju otvorim njihov zatvoreni svijet. Naravno, ta djeca su imala kalvariju, nisu bila svjesna svog postojanja i to je za mene bila posebna škola.
Opišite nam vaš osjećaj kad ulazite u operacijsku salu?
Onog trenutka kad pacijent dođe na listu za operaciju, ja ne prestajem misliti na njega. Nemam strah već brigu hoće li operacija uspjeti, dali će biti mogućih komplikacopravdati obećanje dano pacijentu. Pristup u ovih zadnjih 15-tak godina se promijenio, jer sam se i ja promijenila u smislu, da usprkos mojoj velikoj želji i iluziji da pacijent pod bilo koju cijenu ozdravi, nepojmljivo mi je bilo da jedan mladi pacijent, malo dijete umre od tumora. Bilo je to kao izgubiti nešto što mi pripada, a pripalo mi je onog trenutka kad sam upoznala pacijenta. Tako da nisam prihvaćala činjenicu da neovisno o operaciji ili bilo kojoj vrsti terapije, pacijent umre na kraju. Naravno, mnogi su me otrijeznili i doveli do spoznaje da u životu, koliko god mi bili dobri, sposobni i profesionalni na svom poslu, ipak ima situacija kad smo na kraju vrlo ograničeni. Nismo svemoćni, baš u toj situaciji ima nešto drugo što ulazi u odnos između liječnika i pacijenta, a to je dati sebe, dati ljubav na njegovom bolnom putu. U tom krevetu u kojem se on muči, pati i prolazi svoje zadnje dane znajući da nema ozdravljenja, ti pacijenti su bili velika lekcija mog života.
Koliko je do danas uznapredovala transplantacija jetre i koliko je ona rizična za pacijenta?
Kad danas govorimo o operaciji jetre, govorim o rutinskim operacijama u Italiji i Hrvatskoj. Statistički je prve dvije godine preživljavanje isto kao i u Evropi. Rizična kao operacija je ista kao i sve operacije hepatektomije, i sve druge kirurške veće operacije. Tehnički transplantacija je rutinska operacija, koja koji put može trajati i puno kraće nego jedna rezekcija jetre, a može biti i puno kompliciranija. To je jedan dio problema, a drugi je postoperacijski tijek. Naime dogodi se da prvi dan, ta jetra ne profunkcioniraju bez obzira koliko je ona dobra i biopsija pokaže da je perfektna. Pravi razlog za takvu situaciju još nije otkriven, pa ukoliko jetra ne prorade odmah, treba tražiti novu na nacionalnom ili internacionalnom području. Važna je brzina kontakta s centrima za hitno traženje jetre, koja treba u roku od 48 sati biti transplantirana, u protivnom pacijent ide prema sepsi i komplikacijama. Drugi problem je odbacivanje jetre, međutim godinama se usavršavaju lijekovi protiv odbacivanja, pa se na tržištu lijekova nalaze vrlo specifični lijekovi protiv odbacivanja. Ispada da odbacivanje više nije primaran faktor kao komplikacije kod transplantacije jetre. I treća jpacijent ima tumor, pa postoji mogućnost da nakon imunosupresivne terapije, koja se uspostavlja nakon transplantacije, stvara jedna vrst pada imuniteta u organizmu, pa se opet stvore metastaze na drugim organima. Postoji i drugi rizik, da kad uzmemo jetru, koji put se mogu naći sitni tumori na drugom organu i tad opet nastaju problemi.
Ima li mladih stručnjaka koji žele doći u vaš tim u Padovi?
Kasnijih 90-tih godina mladi su dolazili na usavršavanje, a zadnjih godina kad je Hrvatska počela s programom transplantacije 2ooo, mislim da su se jako dobro uklopili i usavršili u europski program. Sve ovo što se radi ovdje, radi se i u domovini, jedina razlika je broj organa koji se može dobiti na populaciji. Za Hrvatsku može biti problem što se tiče reperibivnosti organa, a što se tiče tehnike usavršavanja, mislim da je prošlo dovoljno godina i da je ono danas isto kao bilo gdje u Europi.
Posvetili ste se profesiji, koliko vremena vam ostaje za obitelj?
Nemam puno vremena, a kad uhvatim i isplaniram slobodno vrijeme, onda sa svojom kćerkom Larom otputujem na meni neko drago mjesto. Kad bi se odmarala u Padovi ne bi se nikada uspjela opustiti, jer i kad ne radim zovem bolnicu, u stalnom kontaktu sam s pacijentima. Drugi problem koji sam detektirala je, da mi treba 3-4 dana da shvatim da sam na odmoru, da ne zivkam, što mi nije lako. I zato trebam naći posebno vrijeme odmora da ga odvojim za sebe. Svake godine kažem istu stvar, da ću isključiti mobitel, da neću nikom kazati moje odredište, međutim ono drugo u meni ne dozvoli potpun luksuz, nađem se s pacijentima, roditeljima, bivšim pacijentima koji saznaju gdje ću ja biti, što je čudno. Ali onda kažem sebi, imati ćeš osjećaj krivnje ako odem na Kornate jedriti s prijateljima, a da pacijenti zovu. Ipak sam ja dijete ove domovine, i pokazala sam koliko ljubavi imam prema svim tim dragim ljudima. Uvijek ukradem sebi nekoliko sati da bi bila s tim pacijentima. Ne bih mogla uživati znajući da me netko treba, čeka ili da nekom kažem ne.
Gdje sebe vidite za desetak godina?
Ne razmišljam o tome, dragi Bog zna što će biti s nama. Imam li osjećaj krivnje prema svojoj obitelji koju sam malo zapostavila, naravno da, posebno u periodu kada sam bila u Americi na usavršavanju. Ali najviše žalim za periodom kada je moja kćer Lara bila mala. Tri dana poroda sam otišla u operacijsku salu i operirala. Da mi se to dogodilo koju godinu poslije, sigurno bih drugačije reagirala, posvetila bi se odgoju male Lare i svojoj obitelji. Kad si mlad, ambiciozan, a želiš biti kirurg,na neke stvari drugačije gledaš. S godinama kažu dolazi mudrost i pamet, pa bih sigurno neke stvari na drugačiji način proživjela. Mislim da bi ljubav ostala ista, ali racionalnija u doziranju sebe u obitelji i sebe na poslu.
Da li je ženska ruka preciznija kad ima skalpel u ruci?
Pa mogla bi biti, ali ženska ruka nije determinantna, treba apsolutna koordinacija sposobnznanja i ruke. Ako ta tri vrlo bitna elementa ne koordiniraju, interakcija između tih elemenata, onda ruka može biti i najpreciznija na svijetu, ali zaludu ako ne zna što treba raditi- pa na kraju ne vrijedi.
Imate li straha'
Imam, on je sastavni dio života. Bila bi lažna kad on ne bi bio opravdan, jer je posljedica životnih iskustava. O nama ovisi na koji način strah može biti koristan, biti signal u životu. Ako znamo shvatiti odakle dolazi, zbog čega, možda ćemo još uspješnije prebroditi neke situacije u životu. Mislim da je koji put i neophodan da bi preživjeli.
U Americi na listu za transplantaciju jetre se ne može doći ako ne apstinirate godinu dana od alkohola, dali to pravilo vrijedi u Italiju i Hrvatskoj?
Apsolutno, nastojimo da svi elementi i parametri potrebni za stavljanje na listu pacijenata za transplantaciju jetre budu manje više jednaki. Razlog zbog kojeg se često nađu grupe predstavnika Europe i Amerike, gledajući na statistiku, dolazi do usavršavanja rekvizita koji su potrebni. Ako inzistiramo na transplantaciji nekog pacijenta koji ima neke karakteristike takvih pacijenata, možda ima neka druga opcija. Što se tiče apstinencije, vrijedi regula kako u Americi tako i u Europi od godine dana apstinencije da bi se pacijent stavio na listu. Koliko se mi toga pridržavamo ili ne, koliko se neki centri toga pridržavaju da kažu istinu ili ne, to je relativno naravno.
Kako se duhovno regenerirate?
Najveći trenuci relaksiranja su čitanje knjiga, tad sam na drugom svijetu s glavnim likom i živim jedan čudan žikojoj govori knjiga. Ili čitam knjige o psihologiji koja me oduvijek interesira. Ponekad otputujem u meni draga i posebna mjesta: Nepal, Južna Amerika, Mexiko… Na neki način sam se približila ne religiji, već kulturama kao stilom života. Uvjereni smo da je naš stil idealan, što nije istina. Svako moje putovanje je otkrivanje i nadogradnja na neku kulturu koju učim. Prije 10-tak godina sam se slučajno našla u nekom malenom mjestu u Meksiku i upoznala neke šamane. Nisam o tome ništa znala, ali sam tad osjetila nešto posebno u sebi što me privuklo da budem s njima, da doživim neka nova psihička iskustva. I to mi otkriva da u sebi imamo ogromne resurse, ali ih na žalost ne otkrivamo, ne upotrebljavamo. U životu pokušavamo biti površni, jer dok smo površni i limitirani, naš život na neki način funkcionira bez posebnih problema, uvjereni da je to OK. A kad se u životu dogode neke tragične stvari, to su momenti kad dolazimo do nekih spoznaja i otkrivamo više sebe i naš odnos prema drugima. Počnemo sebe uspoređivati s okolinom, sa interljudskim odnosima, i pitamo se kako se ponašamo, što možemo dati od sebe. Puno stvari koje otkrivamo u periodu za koje nikada nismo davali važnosti. Naš život je bio uvijek određen u uvjerenju da neke stvari na bi trebali imati i to je to. Išli smo nekom vrste inercije u životu, jer kad imamo posao, obitelj, kuću, mislimo da smo dobili sve ono što nam treba. Ne kažem da smo u nekoj vrsti „stand by“, ali nemamo tendenciju da mijenjamo, da se širimo, jer postoji strah od rizika da bi moglo i gore. Rizik je možda i put da dođemo do boljeg, ali se mi kao osobe ponekad u nekim situacijama promijenimo. Onda otkriješ vrijednosti koji drugi prepoz
Koji su vaši snovi?
Puna sam snova, ja živim odmalena u snovima, i kad nisam imala materijalnih mogućnosti uvijek sam imala snove. Snovi i iluzije su glavni pokretač našeg života, to je ono što nam da dobru energiju, nadu da idemo dalje. Da nemamo naš život ne bi bio ovako dobro začinjen. Uvijek imamo tendenciju ostvariti naše snove i to je onaj nagon u nama što nas goni do cilja, neovisno stigli ili ne. Ali bar smo pokušali, to je najvažnije u životu uvijek pokušati nešto napraviti.
Počasna ste konzulica u Republici Italiji, što vama to znači?
Činjenica da sam bila imenovana za mene je bila posebna čast i obaveza. U principu se vrlo malo promijenilo, ono što radim i ono što sam radila prije nego sam postala konzulica. Ali ta titula mi na neki način daje pravo i privilegiju da mogu kontaktirati državne ustanove u Italiji, olakšati probleme s birokracijom, jer iza tebe stoji jedna država koju predstavljaš. Prema tome ta težina ima drugu vrijednost. Vrsta posla i moje ponašanje je ostalo isto. Činjenica da sam počasna konzulica mi je posebna čast i posebno je koristim za lobiranje svoje domovine u svijetu, naravno da reklamiram svoju divnu Lijepu Našu kad god i gdje kod mogu.
Utemeljiteljica ste udruge Hrvatska kuća“ u Padovi, u kojoj fazi je taj projekt…?
Taj projekt je pri kraju, ja sam uvjerenja da ako se nešto treba dogoditi, da će se to i dogoditi. Ako imaš dobar projekt i ne odustaneš, prije ili poslije se snovi ostvare. Pomogli su mi i talijanski gospodarstvenici koji su dolazili ovdje u Hrvatskoj i bili upoznati s mojim načinom ophođenja prema pacijentima. Svi oni koji su dali svoj doprinos, pa i pažnju u i oko njege bolesnika, također su sudjelovali u projektu „ Hrvatska kuća“. Uvijek sam nastojala podijeliti s ljudima dobre volje probleme, jer kad jedan pacijent s teškom patologijom osjeti da ima širok krug ljudi koji bez interesa pomažu, to je već pola izlječenja za pacijenta. Ponavljam, uvijek se nađe netko tko shvati i pomogne ti. Za mene je to jedan dar, naći ljude koji pomažu, i ja to vračam kroz svoje pacijente s uvjerenjem da sve što daš, ti se vraća. Ako zračiš pozitivnom energijom oko nas se vraća na pozitivan način, ako širiš mržnju biti ćemo manje voljeni i neprihvaćeni kao osobe. Mislim da sve tako i funkcionira u životu, jer ima jedna crvena nit koja veže sve.
More, koliko vas ono opušta i kako komunicirate s njim?
Postoji samo jedno more, moje predivno Jadransko more. Živjela sam na Hvaru, uz plažu i doživjela sam ga u svakom periodu godine, čak i snijegu. Imala sam posebnu komunikaciju s njim, jer ono govori, treba ga samo naučiti slušati kao i sve u životu. I kad uđeš u tu simfoniju s morem, tad je teško živjeti bez njega. Sjećam se mojih prvih godina u Padovi, nedostajalo mi je zraka, a kamoli ne mora. Uvijek sam tražila taj šum i kad bi čula neki zvuk koji je bio sličan reprodukciji šuma mora, osjetila bi neku sreću u sebi, ali to nije bilo moje more. Kad idem s kćerkom na odmor, dignem krov svog kabrioleta da osjetim miris, da uživam u sreći gledajući more i otoke. A kad se vračam iz domovine, ostaje mi svaki taj detalj urezan u srcu. More je dio mog života, i tek kad dođem u Padovu vidim i osjetim njegovu važnost.
Na kraju našeg predivnog druženja, recite nam nešto što bi htjeli a niste nikom rekli?
Teško pitanje, možda nešto o mojim ljudima i želji da moja domovina bude najsretnija na svijetu. Nesretne izraze lica sam osjetila i vidjela od najranijeg djetinjstva, kroz patnju i siromaštvo. Od domovinskog rata sam imala još veće snove, da se na neki način kvaliteta života promjeni. Moji snovi još uvijek traju, ali godinama se vračam i prepoznajem uvijek iste izraze lica koje sam ostavila od kraja 70-tih. Ono što nikome nisam rekla je, da se koji put miješam u politiku i političare, neovisno o političkom uvjerenju i stranku. Moj doprinos je da se biraju ljudi koji su sposobni, da bez političkog dresa pokrenu ovu našu lijepu domovinu i vrate osmjeh našim ljudima. Da konačno budemo dostojni sebe, jer percepcija Hrvatske u svijetu može biti lijepa zbog turizma, ali dok ne riješimo unutarnje probleme, nećemo biti sretni.