Magija u tri dimenzije

Ponekad uhvatim sebe u razmišljanju kako zavaljen u udobnom naslonjaču neke slavne operne kuće promatram pjevača

, njegov treptaj mišića na licu, tu paletu dinamičkih nijansi , osluškujući pritom najljepši ljudski pjev. Ali i bez toga sam postao dio takvog događanja, jer pored mene je slavni bas baritonom, barun Jose Van Dame, kojem i dok priča, glas blista ljepotom i snagom. Ljudski glas je najstarije glazbalo kojeg je oblikovala Božja ruka, i dok bura i kiša ponekad znaju pjevati uspavanku, iz Joseova glasa izlazi fascinacija, glasovna ljepota i uživanje akustičnih oblika govornih signala. Slušajući taj jedinstven, poseban bas bariton, gdje je svaki ton brižno dotjeran, i najizbirljivije poklonike te glazbe zadivi prodorni glas muzikalnosti i visoke tehničke spremnosti. Na sceni, kamo sve djeluje prirodno, apsolutan je gospodar pozornice i predstave i gdje je njegova motivacija, senzibilitet i intelektualna ljepota uvijek na vrhuncu. Sve je savršeno i pod maskama, a gluma i interpretacija koju pomno bira nas smiruje, opušta i potiče, jednostavno liječi. Osvojio me smijehom, optimizmom i životnom radošću, i dok mi je tišina u uhu, njegov impresivan, topao bas je ostao vječno u sjećanju.
Tko je otkrio vaše glasovne mogućnosti?
Kao jedanaestogodišnji dječak u kući sam slušao ploče i pjevušio uz njih. Kućni prijatelj, inače pjevač u muškom zboru, me čuo kako pjevam i rekao mojim roditeljima da sam vrlo darovit, te da bi me rado poveo u grad da u zboru pjevam. To je bio zbor odraslih muškaraca, odmah sam u njemu pjevao kao solist dvije godine, a onda sam počeo mutirati. Tijekom perioda mutacije sam upoznao profesora pjevanja, gospodina Frederic Anspacha, koji je postao i ujedno bio moj jedini profesor pjevanja u cijeloj karijeri. Krenuo sam s njim u konzervatorij, kamo sam ostao godinu dana, potom me put odveo u Njemačku na služenju vojnog roka, a onda me s dvadeset godina angažirala pariška Opera Garnier.
Sa 17 godina ste krenuli u konzervatorij u Bruxelles, da li ste bili zakinuti glede momaštva?
Smatram da to nisu bile izgubljene, propuštene prilike i kontakti, već su te dvije godine koje sam proveo na konzervatoriju, bile najljepše godine moje mladosti. Tamo sam bio bezbrižan, okružen prijateljima, gdje sam se mogao u potpunosti predati glazbi koju sam tako zavolio.
Od koga ste najviše „pospugali“ u obitelji?
Vjerujte da ne znam, često se i ja zapitam. Moj otac je bio stolar, ali je u svom poslu bio umjetnik, tako da sam vjerojatno tu umjetničku crtu, kako vi kažete pospugao od oca. Nitko u obitelji se nije bavio klasičnom glazbom, ja sam prvi koji je krenuo tim putem. Međutim, glazba se često slušala, tako da su mi ti muzički zvukovi od malena usađeni u uho.
Kako izgleda vaša priprema za neku rolu?
Ja uvijek kažem da za mene i većinu umjetnika, zvanje je naša strast. Pripremati neku ulogu meni je prvenstveno zabava. Onog trenutka kada se nađem na sceni, a uzeti ću za primjer ulogu Filipa II, ja u tom trenutku nisam više Jose Van Dame, već se uživim u potpunosti u ulogu, i ja sam tada Filip II. Kažem mladima, kad idete na scenu, ne smijete igrati lik, već morate biti taj lik, pritom se u potpunosti predati emocijama i uživati.
Da li je pjevački glas najljepši instrument?
Naravno, jer je najprirodniji, najljudskiji. Možemo uzeti za primjer violine Antonia Stradivaria koje su najbolje, ali u ljudskim glasovima nema najboljeg, jer svaki glas je unikat i različit. Klavir mnogi ne vole, pa neće ni slušati skladbe izvedene na njemu, ali kada se radi o ljudskim glasovima, postoji jedna određena količina ljudi koji će reći da ne voli upravo taj glas.
Prozborite nam koju o pjevačima koji odabiru velistički program(talijanski kompozitori, Giuseppe Verdi, Giacomo Puccini, Pietro Mascagni…)
Uvijek sam izbjegavao biti specijalist u nekom žanru. Pjevao sam Verdia, Puccinia.., ali i glazbu njemačkih, francuskih, pa i ruskih kompozitora. Moja glazbena znatiželja me usmjerila i tjerala da idem u različite žanrove, čak i filmske. Što se tiče verističke glazbe, rekao bih da je ta glazba ponekad opasna za pjevanje, jer se treba u potpunosti predati i uživiti, što je pozitivno, ali pritom i paziti da se ne uništi glas.
Vaš repertoar je potpuno drugačiji nego kod većine svjetskih pjevača, imate mnogo koncerata, nastupa, puno pjevate lide(solo pjevanje), oratorija…
Upravo ono što sam maloprije rekao, znatiželja u glazbi me stalno gura naprijed, jer za mene je glazba savršenstvo. Friedrich Nietzsche je rekao da bi život bez glazbe bio greška. Pjevao sam uvijek ono što jako volim, Verdia, Wagnera, Schumanna, Schuberta, ali i melodije i skladbe kompozitora koji nisu planetarno popularni, a koji su se meni izuzetno dopali. Pritom sam uvijek uživao, zato sam i sretan što je moje zanimanje ujedno i zadovoljstvo. Umjetnički repertoar je tim vrjedniji i zahtjevniji, ako se pritom umjetnik troši i intelektualno.  
Daleke 1965 godine je bio vaš debi, Eskamilo u Carmenu, kako je to sa današnje distance vama izgledalo?
Moram se sjetiti, jer je to bilo davno, u pariškoj Operi Garnier sam pjevao Eskamila. Naravno da sam imao tremu, i danas u sedamdesetprvoj je imam. Ona je nužno zlo, usporedio bih je s automobilskim akumulatorom, jer ona pogura čovjeka prema naprijed. Inače moram priznati da tu ulogu ne volim previše, a razlog je što mislim da bi Eskamilo mogao biti dalmatinski macho muškarac, što ja naravno ne volim.
Koja je bila vaša najuspješnija rola, s kojim dirigentom uživate, s kojim partnerom ste uživali na sceni?
Bilo ih je više, a četiri uloge su mi prirasle srcu, Golaud-Pelleas et Melisande, Hans Sachs- Wagnerov Meister Singer, te Verdievi Simon Boccanegra i Falstaff. Svaki put kada sam pjevao te role, osim velike strasti, bio sam od Boga počašćen što sam mogao beskrajno uživati. Dirigent od koga sam najviše naučio, koji me je najviše dojmio, bio je Herbert von Karajan. S njim sam surađivao više od dvadeset godina, a zbog njegove izuzetne osobnosti, predstave su rezultirale prekrasnim i nezaboravnim događanjima, naravno vrlo uspješnim, kako za mene tako i za publiku. Od glazbenica sam imao sreću nastupati s nekolicinom zaista velikih umjetnica, u prvom redu Mirella Freni, pa Teresa Berganza, a od muškaraca Placido Domingo. Oni su vrh sante leda, bilo ih je na moju sreću i radosti još, tako da mi je teško nabrajati ih.
Kako čuvate glas, kada vježbate i na koji način?
Treba raditi, vježbati svaki dan, osim kada je vrijeme odmora kao npr, sada, ovdje u našoj kučici iz snova u omiškom zaleđu. Dakle, tehničke vježbe za glasnice su poput gimnastičke tjelovježbe, treba jačati elastičnost glasnica, na taj način da se počinje pjevati u pianu, vrlo tiho, zatim se rasteže raspon glasnica, pojačava se ton glasa, oštrina u visokim i dubokim tonovima. Ne treba nikako pretjerivati s fortisimo, preglasnim pjevanjem. Ali, svakako to raditi od tihog prema glasnijem i obratno. Glas treba njegovati, čuvati ga, jer koliko ulažeš toliko se i vraća.
Nastupali ste po cijelom svijetu, gdje ste se osjećali „kao doma“?
Prvenstveno je to opera La Monnaie u Bruxelles, pariška Opera Garnier u kojoj sam debitirao, također volim nastupati u Metropolitan Operi u New Yorku , milanskoj Scali…
Vaš omiljeni kompozitor, te što volite slušati, koja glazba vas opušta?
Rekao bih da opera ima tri velika skladatelja: Mozarta, Wagnera i Verdija. Genijalac među njima, po mom skromnom sudu je bio Mozart, koji je u jako kratkom periodu napravio jako puno fenomenalnih skladbi i opera. A i inače sam njegov fan. Prije me opuštala simfonijska glazba, a sada je to uglavnom komorna, trio ili kvartet. Od autora koje volim slušati su moj favorit i ljubimac Wolfgang AmadeusMozart, Robert Schumann, Franz Schubert… Jako volim slušati džez i tango, prvenstveno kući, i to često.
Idete li ponekad na koncerte rock i pop glazbenika?
Ne, jer smatram da pop i rock glazba nije umjetnost, iako ima nešto malo dobre glazbe, ali za mene je to prvenstveno velika buka. Premda onaj rock iz 60-tih volim ponekad poslušati, kada sebe uhvatim u razmišljanjima o mladim danima, kada smo svi bili lijepi, mladi i pametni.
Do kada mislite pjevati, što vas očekuje u slijedećoj sezoni?
Koliko ću još pjevati o tome ne odlučujem ja, već prvenstveno moje tijelo i zdravlje. Sada sam u dobroj fizičkoj kondiciji i ne osjećam se loše, pa se nadam da neću ubrzo puknuti kao cvrčak. Slijedeće sezone od velikih rola ću pjevati Faustovo prokletstvo u Minhenu, te Pelleas et Melisande na festivalu u Verbier u Švicarskoj. Trenutno se piše opera za kino predstavu koja se temelji na romanu“Vrag u tijelu“, a ako se to ostvari i producent sve to pripremi, ja ću to otpjevati kako je dogovoreno. Inače, biti će dosta i koncerata, a kako je sve to vezano uz putovanja, uvijek se veselim što ću zajedno sa mojom ljubavi Irenom otkriti još poneki lijepi kutak na planeti Zemlji.
Od Njegova Veličanstva kralja Alberta II ste 1998 godine dobili titulu baruna, koji je bio razlog i što vam ta titula znači?
Razlog dobivanja te titule je, da se dodjeljuje ljudima koji su svoju zemlju, Belgiju predstavljali na vrlo uspješan način. Ja sam ponosan i sretan zbog te titule, ali to nije ništa promijenilo u mom svakodnevnom životu.
Uspješan ste filmski glumac, otkud taj izlet, razlog?
Smatram da umjetnik u klasičnoj glazbi, osim što mora biti pjevač, mora biti i glumac. U teatru glumci pričaju, a u operi pjevači pjevaju. Stoga smatram da pjevač ako mu se dodijeli neka rola, (ono što ću ja dogodine raditi u Bruxellesu), može biti i glumac na sceni bez da pjeva, da priča. Ako se radi o dobrom glumcu, on ne mora neophodno pjevati na sceni, može čak i govoriti u operi, pod uvjetom da je jako dobar pjevač. 1987 godine sam glumio u filmu koji je režirao veliki redatelj Gerard Corbian “Učitelj glazbe“ (Le maitre de musique). Taj film je bio nominiran za Oskara kao najbolji strani film, a drugi film koji je imao veliki uspjeh je bio „Don Giovanni“, kojeg je režirao Losey Joseph. Bilo je još uloga i ulogica, a ja sam uvijek shvaćao to kao igru i užitak.
Uspješno brodite i nosačima zvuka, vaša diskografija obiluje brojnim LP pločama, snimkama, CD… Koja je razlika pjevati na koncertu, odnosno studiju?
Snimio sam više od 150 nosaća zvuka, osvojio 3 Grammya od američke Akademije za diskografsku umjetnost i znanost, te još mnoštvo nagrada i priznanja. Volim više, odnosno preferiram koncerte, jer ima jedna glazbena istina koja se provlači kroz koncert, a koju je vrlo teško ostvariti snimajući u studiju. Atmosfera i trema o kojoj sam pričao su dobitak ako snimate koncert, pogotovo ako su orkestar i dirigent na istoj valnoj dužini. I naravno ako ste u dobroj pjevačkoj formi, pa se iznese istina kroz nastup. Prednost rad u studiju je da ukoliko krenete snimati dio glazbe koja nije tehnički u potpunosti izvedena kako treba, da se možete vratiti i ponovno snimati.
Da li ste surađivali s hrvatskim umjetnicima?
Naravno, imao sam čast raditi s nekolicinom meni dragih ljudi iz ove divne zemlje. Sjećam se velike umjetnice zvonka glasa, bogate osobnosti, mezzosopranistice Sene Jurinac, zatim veliku sopranisticu Dunju Vejzović s kojom sam snimio CD“Leteći Holanđanin“ gdje je dirigirao Herbert von Karajan, zatim bas bariton Tomislav Neralićem s kojim sam pjevao u berlinskoj Operi, a jednom sam surađivao i s dirigentom Lovrom pl. Matačićem. Kao umjetnik nemam granica, pa se nadam da će biti prilike surađivati s još ponekim hrvatskim umjetnikom.
Dalmatinski ste zet…
Prva ljepota koja me je očarala je ljepota moje supruge Dalmatinke. Upoznao sam je prije nego sam vidio Dalmaciju i Hrvatsku. A kada sam došao ovdje, shvatio sam vrijednost vaše regije i ljepote koju imate. Sunce, more, ljudi kojim su vrlo ljubazni i otvoreni. Jedino što me neugodno iznenadilo su macho nastupi pojedinih muškaraca u Dalmaciju, što nikako ne umanjuje moju ljubav prema ovom kraju.
Na kraju našeg razgovora, u kojem sam neizmjerno uživao, možda imate neku poruku našim čitaocima?
Osim glazbene umjetnosti obožavam nogomet. Veliki sam navijač Anderlechta, a kako sam dalmatinski zet odveli su me na Poljud gledati Hajduka. Vjerujte da sam se odmah zaljubio u bile, a navijači, takvih nema nigdje na svijetu. Fenomenalni su, a tek ikonografija, bakljada, navijanje, uživao sam neizmjerno.