Maestro s patinom užitka

Najveći živući splitski glazbenik, dirigent visokog međunarodnog ugleda koji je obišao cijeli svijet u vodećim opernim kućama

( dirigent i ravnatelj splitske i zagrebačke Opere, stalni dirigent uglednih Opera u Zurichu, Sankt Peterburgu, Grazu, Hamburgu, Berlinu, milanskoj Scali, Chemnitzu…). Bareza je „Wagnerijanac“(oni su rijetki), umjetnik znalac, intelektualac i istraživač, koji u partituru ulazi na filozofski način, dodajući pritom i malo svoje životne „patine“. Njegove pripreme interpretacije ne trpe improvizaciju izvan logičkih uskličnika, već su temeljeni na širokom poznavanju umjetnosti i filozofije. Pokriva sva područja na visokoj razini( opera, simfonijska glazba), vrijedan je analitičar i sistematičan do vrhunca, stoga njemu nikada ne promiču ni najsitniji detalji, pritom uživajući do neba.
Zašto dirigent?
Na to pitanje zapravo je lako i teško odgovorit. Paralelno s klasičnom gimnazijom ovdje u Splitu, učio sam i klavir uz jedan instinktivan osjećaj i želju za punim zvukom. Klavir mi je bio jako lijep, ali sam tražio jedan orkestralan zvuk. To me uvijek fasciniralo, ne kao dirigent, nego kao zvučno bogatstvo koji je orkestar davao. Dolazim iz obitelji koja se bavila amaterskom i profesionalnom glazbom. Otac je bio pomorski kapetan, ali i kontrabasist u tadašnjoj splitskoj filharmoniji kad nije plovio. Vodio me na probe kao dijete u kazalište, i ironijom sudbine mi je najsmješniji bio dirigent. Njegovo mahanje je kod mene izazvalo toliki smijeh, da je ocu bilo neugodno, toliko da me morao izbaciti vani. Međutim fascinacija tim zvukom je uvijek ostala, zajedno s nagnućem prema orkestru. Dolazeći sve više u teatar na probe ili predstave, u meni je to sazrijevalo. Spontano je išlo dalje na zagrebačku Akademiju i uopće nije postojala sumnja ili dilema osim dirigenta. Slijedio je put koji je vrlo dugačak i zahtijeva veliku koncentraciju, ali isto tako izdržati to sve, da se dođe do određenih saznanja i praktičkih znanja i svega onoga što dirigentski poziv zahtijeva. Na početku to izgleda idilično, ali na kraju je to borba koja traje do današnjeg dana permanentno.
Od čega prvo krenete kad upoznate orkestar?
Dirigent mora biti psiholog, za što je potrebno i iskustvo u svom pozivu. Da bi dobili određenu kvalitetu iz partiture, ne možete nastupiti jednim putem i reći ja hoću tako. Naravno kad ste mladi onda to tako i ispadne, koji put arogantno, koji put nikako. Godinama rada dođete do toga da se naučite osluškivati. Za vrijeme dok se svira i dok se počinje studirati jedno djelo, treba vidjeti kakav je mentalitet orkestra, jer to su živi ljudi koji imaju svoj glazbeni integritet. E, sad treba vidjeti kako i na koji način, i ako se to pogodi onda možete dobiti sjajne rezultate. U suprotnom može doći do neugodnih situacija da vam orkestar svira i odbije suradnju. Zato je stvarno potrebno veliko iskustvo i „stati na loptu“, znati na koji način tražiti neki detalj da bi čitavo djelo „nastudirali“. Danas mi je to jasno naravno, ali su iza mene desetljeća rada i isprobavanja. Prošao sam na desetine orkestara u Europi, Americi, Aziji, pa mi je jasno da se može zadržati koncentracija i mjera, ne padati u paniku, a određene mentalitete orkestra nakon osluškivanja respektirati. Moje zadnje iskustvo u Meksiku Siti s jednim orkestrom je bilo takvo da kad bih to radio s Nijemcima, došlo bi do skandala. Na početku nije išlo, a ja sam to vrlo mirno puštao, strpljivo komad po komad slagao. Kad bi se proba skratila, vrlo mirno to prihvaćao, znajući što treba napraviti. Djelo morate poznavati suvereno, znajući da u tom određenom periodu vremena koji mi stoji od prvog pokusa do premijere, treba dobiti ono što tražite. Rezultat je bio sjajan, orkestar je rekao da su osjetili nešto što do sada nisu, a to je jedan sklop umjetničke kvalitete i humanog odnosa prema glazbenicima. Dakle odnos poštovanja prema tom poslu i određenog poštovanja prema ličnosti pojedinog čovjeka. I to ih je vezalo, pa su počeli davati i više nego što su mogli, a ja sam dobio izvedbu koja je bila izvanredna, uz ovacije koje nikada nisam u tom obliku doživio. Jednoglasna kritika i stav orkestra je da su priznali taj rezultat s jednim teškim respektabilnim djelom. Postoji nekoliko ili više različitih mogućnosti, po kojima se može doći do rezultata, ali ono što je bitno za poziv dirigenta, je to da te stvari, taj proces nažalost ne možete naučiti u školi. Potrebno je vrijeme i strpljenje, pa polako to sve skupa slagati. Moram priznati da danas imam taj autoritet koji sam desetljećima stvarao, otvaraju se i totalno su zrela u bilo kojim vrstama glazbe i stilova, da mogu s odgovornošću suvereno raditi.
Što pravi dirigent mora imati?
Najlakša stvar u dirigiranju je mahati, to se može naučiti, ali taj intiman kontakt s glazbom se ne može naučiti. To se naziva talentom i mora se imati određenu karizmu koja uvjerava tih 80-100 ljudi koji sjede pred vama, da to što radite je upravo to. Uvjerljivost koja izlazi iz argumenata, a ne iz nekih diktatorskih navika. Bilo je i takvih dirigenata, čak i faza kad se tako radilo, a danas bi to bilo nemoguće. Potrebno je dakle taj odnos prema orkestru, taj kontakt dovesti u takav odnos da ste zapravo jedno tijelo. Da ljudi shvate da ste vi taj koji daje savjete, predlaže, vodi, ali da u isto vrijeme i nudi određenu slobodu, što je bitna komponenta koja nastaje instinktivno, barem kod mene. Često dođu glazbenici kod mene i kažu:“Znam da me vi vodite slobodno, bez stege“. Tad orkestar ima život, pulsira, muzičari stvaraju sami i formuliraju razne glazbene misli, teme, fraze, a u isto vrijeme postoji netko tko ih vodi, orijentira u čitavom skupu kompleksnog organizma, kao što je orkestar.  
S kim volite raditi?
To je često teško birati. Mi imamo pozive koji su interesantni, zapravo je taj poziv u službi realizacije djela, važan i u socijalnom ne samo umjetničkom smislu. Dovesti u život partituru koja je mrtva bez izvođenja, jer to su samo male točkice koje su napisane i koje ne znače puno. Od njih treba napraviti živu glazbu, a ta živa glazba mora djelovati i donijeti ljudima nešto, da li je to moment kad počnu razmišljati o ljepoti, plemenitosti, nešto što se može doživjeti jedino glazbom i umjetničkim izražajem u kojima nema materijalnih dobara. Ta odgovornost je kod dirigenta jako velika, nažalost ima kolega koji to ne uspijevaju. Kad ste izveli jedno djelo čovjek mora imati element odgovornosti, te bi morao znati da je to ono što je skladatelj želio, dakle identificirati se s njim. To pretpostavlja jedan širok i dugoročan studij da se djelo kad se vrača u život, dakle kad se vrača u ton, zvuk iz svojih točkica, oživljava u onom iskonskom ozračju kako je nastalo iz skladateljskog pera, odnosno čitavog unutarnjeg sklopa. Za mene je najveće zadovoljstvo kada znam kako određeno djelo mora zvučati, izgledati, a kad sam postigao veliki postotak prezentirajući ljudima djelo jednog Beethovena, Puchinnia, Wagnera, znam da bi to moralo imati djelovanje koje će ljudima donijeti nešto vrijedno za njihov duhovni život.
Kakva su Vaša iskustva sa zvijezdama, da li su grintavi, mušičavi…?
Imate pjevača koji su zvijezde i misle da sve znaju, da je najvažnije ono kako oni to izvode. S takvima vrlo teško surađujem, jer moj princip je da nismo mi važni, već da smo u službi djela. Ljudi vole velika imena, da ih sad ne spominjem, ali iza toga stoji neznanje, površnost ili velika sujeta. Međutim ima velikana s kojim vrlo rado radim. Posljednjih godina susrećem pjevače „mlađe generacije“ koji su vrlo dobro pripremljeni i koji imaju široku obrazovanost kulture, što je bitno. Ako nema poznavanja likovne umjetnosti, literature, filozofije i povijesti u našem pozivu, tad se teško shvaća glazba. Znati kad se što događalo s drugim umjetnostima i u kojem ozračju, i kako se to pratilo. Recimo impresionizam u slikarstvu, ta forma je nastala kroz boje, a ne kroz crtež, pa se vrlo često u takvim djelima reflektiralo u formi glazbenih djela, u razne zvukovne boje različitih instrumenata. Zato je bitna stvar naići na pjevače koje se interesiraju u tom smislu, pa je meni lakše raditi i napraviti partituru. Kao mladi dirigent nemate autoritet pa slijedite zvijezdu, što je pogubno za glazbenu umjetnost, posebno za operu. Dirigent stoji u sredinu, po svojem mjestu mora formulirati djelo, formu i dati mu značenje, sve one ekvivalente koje djelo mora imati, kako zvukovne tako i formalne arhitektonske. Isto tako nije diktatorski, nego u zajedničkom radu i dogovoru stvaranju zvukova, te dovođenja u život jednog dijela u kojem svi zajedno surađujemo. Dirigent vodi na bazi dogovora i saznanja da se mora tako izvesti, tad se može govoriti o izvedbi koja je uspjela. Vrlo često imate slučajeve da se veliki pjevači loše provedu, predstava ne uspije, jer nema zajedništva. U velikim opernim kućama malo se proba repertoar popularne opere, jer se misli da se to zna, pa ispadne bilo kako, jer nema kohezije. Bilo je starije generacije pjevača koji su pjevali doslovno protivnu onome što zahtjeva djelo, a plasiralo se kao nešto autentično. Od publike ne možete tražiti da pozna partituru, pa misli da je to dobro. Pisma Giacoma Puchinnia skladatelja, koji je bio pedantan i označavao partituru do najsitnijih detalja, su nakon izvođenja bila“Grozno, zašto se ne drže onog što sam napisao?“. U novinama je često znala izlaziti Puchinnijeva karikatura i parodija s tim sentimentalizmom, što uopće nije eminentno tom djelu. On je mnogo moderniji skladatelj nego što ispada u tim izvedbama, jer ne postoji jasna želja, a umjetnost i posebno glazba nije demokratična. Postoji individualno uvjerenje i istina koja se nalazi u toj partituri. To mjerenje treba s punim angažmanom i odgovornošću provesti.
Koliko se Vi trošite?
Jako puno, međutim to ne ostavlja trag u smislu da sam nakon izvedbe djela potrošen. Nisam dirigent koji je trčao za velikim brojem nastupa, pa se nisam trošio na način da sam osušio svoju unutrašnjost. Kad puno dirigirate dođe do momenta kad se jednostavno treba osvježiti, jer postane rutina. Moram priznati da to trošenje energije za vrijeme studija umjetničkog djela, mene obogaćuje i stvara nove ideje. Kod tog rada je utrošena fizička i duhovna energija, ali to treba izjednačiti, jer treba imati kondiciju kao i u sportu. Ako malo dirigirate imate slabiji pristup tome, kad više dirigirate tad ste u punoj kondiciji i funkcionira cijeli aparat puno aktivnije, pa ste i manje umorni. Ne možete(kao što me sad čeka u Zagrebu premijera Wagnerovog Parsifala koji traje skoro 6 sati) raditi bez određene kondicije, jer kad pada koncentracija mozga, pada i psihička kondicija, i takav rad ne ide. Postoji jedan balans, ali isto tako je to i kontinuitet rada koji je u našem poslu jako važan.
Koliki je vijek trajanja dobrog dirigenta?
Vrlo različita, s nama se sprdaju da trajemo jako dugo jer smo aktivni fizički. Mozak i čitav sustav permanentno je u punom intenzitetu, ali sve je to individualna stvar. Postoje oni koji mogu, a neki ne, izdržati taj čitav kompleksan napor. Ipak je čovjek u permanentnom pritisku suočen s odgovornošću. Nije ni tako jednostavno dirigirati, potrebna su opuštanja, vrlo važna, jer može doći do različitih poremećaja. S druge strane je kreativan rad, gdje postoji nekakva simbioza između argumenta i fizičkog momenta, i u toj koncentraciji ja ne primjećujem nekakav umor. Ja sam skoro Wagnerov opus čitav dirigirao, njegove predstave su dugačke i zahtijevaju jako puno energije, za vrijeme priprema i za vrijeme dirigiranja. Bez problema sam izdržao, a da na kraju nisam bio slomljen. Poslije tih 5-6 sati na sceni, imao sam osjećaj da mogu ići dalje. Ne pripremam se nikakvim džogiranjem, već se jednostavno koncentriram na partituru i izvedbu, jer ona regulira sve ostalo.
Kad imate osjećaj da će predstava uspjeti?
To je vrlo interesantno pitanje, postoji moment u kreativnom smislu u kojem osjećate da je unutarnji sadržaj, ta struktura živa i to se može dogoditi već na prvoj probi. Dobra predstava nije ona u kojoj sve funkcionira, u kojoj pjevači pjevaju točno itd, njegova prava struktura, zvukovna, arhitektonska živi i to je osjećaj koji je spontan. Tad je čovjek siguran, kad svi počnemo zajednički disati kao jedna familija, da jedna fraza u orkestru počne strujati dalje preko ljudskog glasa i natrag u instrument. Osjeti se to zajedništvo zajedničkog stremljenja, ne možete ga definirati ničim racionalnim, ali je uvijek pretpostavka imati točno zvučnu predodžbu toga što treba napraviti. I znati koje dimenzije određenog sadržaja moraju biti realizirane. Svaka fraza ima neki svoj izričaj, svoj znak i kad ljudi na taj način počnu misliti i dođu u fazu kreativnog stvaranja sadržaja toga što stoji iza tih nota, u tom momentu djelo počinje dobivati svoju definitivnu formu i sadržaj. Tada smo na dobrom putu i tako treba ići do kraja. To traje koji put kraće, koji put diže, a ta događanja su izvan vas. Zvuk orkestra, zbora, solista ako je simfonijsko djelo, kad se poklopi s onim unutarnjom zvukovnom predodžbom koju ste stvorili za vrijeme studija, u tom momentu počinje živjeti onako kako mora biti.
Kome najviše vjerujete u orkestru?
Teško je reći, orkestar ima nekoliko grupa: guslaču, gudačku, drvene i limene puhaće, te udaraljke koji stvaraju određeno djelo, a glavni suradnik je koncert-majstor. Jako je važno da se s njim razumijete, da imate povjerenja u prvog suradnika koji prenosi ideje dirigenta u tehničku realizaciju. Ako tražite određenu frazu, dinamiku, izraz, onda on to mora znati razumjeti i prenijeti na glazbenike, da zna što stoji iza zahtjeva, jer onda on ima rješenje i dolazi do prave realizacije određenog probleme. U principu ja imam povjerenje u sve ljude, a ako netko izda to povjerenje, tad me to žalosti. Suradnja s koncert-majstorom je, da on zna što dobiva od mene i na koji način se dolazi do istine. Moje je da znam da ima to znanje i autoritet, a to se mora jako brzo dokazati, jer orkestar ne može čekati. Vrlo velika kvaliteta koncert-majstora je da se iz jedne rečenice koja mu se kaže, zna točno što mu je zadatak, da ima tehničko znanje s instrumentom s kojim može određenim potezom realizirati i stvarati mogućnost da oni odsviraju frazu kako je potrebno.  
Što prave operne kuće moraju imati?
Kod velikih opernih kuća postoji permanentno jedna ambivalencija, jedan unutarnji konflikt. Sve one imaju sjajne ansamble, orkestre, zborove i imaju obaveze da velike pjevače angažiraju u svojim produkcijama. S druge strane, zbog velikog broja naslova nemaju mogućnost te naslove tako posluživati i održavati na nivou kvalitete i tu onda oscilira ta stvar. Orkestri imaju određeni ograničeni broj pokusa koji daju na dispoziciju kuće i problem je također s velikim imenima koji ne vole puno probati, nego dođu u zadnji čas. Bez obzira koliko je netko veliko ime, mora se integrirati u sklop zajedničkog ansambla. To je često manjkavo u velikim opernim kućama, a manjkavi su im i pokusi. U tom slučaju nastaju predstave koje su uvjetno rečeno dobre, ali nisu predstave tipa kreativnog procesa. Znajući za sve te probleme, svjesni su toga da se mora pronaći rješenje odvijanja velikih broja naslova, pa idu eventualno u blokovima. Jer sa 30-40 naslova, neminovno je da se onda neki žrtvuju, i da od toga nema puno sreće.
Volite li muzicirati, što slušate?
Aktivno muziciranje je od velike važnosti svakog dirigenta, obično je to klavir koji objedinjuje sve ono što je potrebno za studij jedne partiture. Klavir ima mogućnost kompletne harmonije, boja, dinamike, dočarati sve ono što je potrebno za orkestralnu partituru. Dirigiranje je poziv u kojem drugi sviraju. Navečer kad sam s njima, i kad dajem impulse za realizaciju nečeg, oni sviraju i tad je potreban taj moment muziciranja stalno imati pred sobom. Volim slušati džez i dobru izvornu etno glazbu, a kako sam intenzivno u poslu, moram se stalno baviti partiturama, pa mi ne ostaje puno vremena. Nije dobro slušati CD ili tuđe izvedbe, jer je njihov problem što su oni odsvirani, a ja sam na putu da ih tek dobijem. Bolje je studirati djelo kao takvo, pa eventualno poslušati kritički neke stvari. Obično za vrijeme studiranja partiture se bavim literaturom, idem rado pogledati koju dramu što je komplementarno glazbi, jer me to na neki način obogaćuje. Obogaćuje me jedan lijepi stih, jedna lijepa poema jednog Goethea, Schillera, Bodlera… To osjećam kao potrebu za nadopunjavanje onoga što se radi s partiturom.
Gdje se najviše cijene dobri dirigenti?
To je pitanje važnih raznih sredina, gdje imate star sistem gdje je važno da se govori da je to simfonija od tog i tog dirigenta, što je meni strano. Međutim postoje različiti sklopovi publike. Ja sam doživio nešto vrlo zanimljivo u Chemnitzu, gdje sam 7 godina radio sa sjajnim prvorazrednim orkestrom“Robert Schumann“. To je kolijevka orkestralnog muziciranja s tradicijom preko 300 godina, gdje je publika razgovarala sa mnom i govorila da je to dobro. Nisu polazili od dirigenta kao takvog, nego su uvijek govorili o djelima, nešto što je imanentno funkciji dirigenta tj. da prezentira djelo. Dirigenti koji stavljaju sebe u neke veličine su i interesantni publici, neke vole vidjeti i doživjeti kako izgleda, kako maše. Rađe volim onu generaciju dirigenata koji u prvi plan stavljaju djelo, jer ono zahtjeva da se to tako i napravi. Naravno da dirigent odlučuje, ali sujete su nebitne, iako dirigent mora imati određenu estetiku.
Koja je vaša najuspješnija predstava?
Bilo ih je nekoliko, ali prema onome što sam doživio od prvog sekunda kad sam stao za pultom do završetka djela, jedna potpuna koncentracija u izvedbi te partiture, bio je moj debi u milanskoj Scali 1991 godine s Wagnerovim Parsifalom. To je najveći hram operne umjetnosti na svijetu, pojam i čudo. Kada sam prvi put došao dirigirati, nisam bio opterećen „što će biti?“, nego je taj moment koncentracije bio najvažniji. Te večeri sam zadržao mirnoću, u kojem me ni jedan vanjski faktor nije dekoncentrirao, te sam sa sjajnim orkestrom imao nezaboravni doživljaj. Bilo je još prekrasnih momenata u raznim dijelovima svijeta, ali ovaj je najupečatljiviji.
Koji je Vaš recept kao novi direktor Splitskog ljeta?
Split je vrlo važan grad, ogromne tradicije izgrađen na bazi velike kulture. Princip festivala je poseban iskorak u odnosu na sezonu koja ide preko godine, i donosi još veću kvalitetu. Zadatak bi bio, moja želja da estetske principe u repertoarnom i izvedbenom smislu, dovedem u sklad s onim festivalskim principima koji vladaju na velikim festivalima. S druge strane vidjeti kao grad diše, i u tom mentalitetu pokušati infiltrirati naslove, koje bi značile takvom pučanstvu i takvoj publici. Zatim postepeno dovodili još ambicioznije zahtjeve. U ovoj prvoj godini ja ne mogu,s obzirom na vremenski tjesnac, napraviti više od toga da najvišom kvalitetom vratim principe Splitskog ljeta, po čemu je on poznat u opernom programu. Isto tako i u dramskom programu. Volio bih da predstave budu na Peristilu, a da li će to biti moguće ne znam, ali „Aida i Stara grčka tragedija“ su amblem Splitskog ljeta. Posljednjih godina ih nije bilo, a poruka koja takva djela šalju ovog časa su jako potrebne, ne samo u umjetničkom smislu. Pokušat ću s likovnim programom, filmom, operom, dramom i baletom, taj moment iz arhaičnog u novo, suvremeno, pokazati individuu kao totalnu koja u sebi nosi sve, često ružno, a često jako lijepo. Sada još nisam definirao odluke o prostoru, jer je to ambijentalni festival, koji mora imati jasnu ideju kroz čitav program i svojom kvalitetom odgovarati festivalskim postulatima. Jedan sam od rijetkih koji je bio prisutan od prvog festivala, tada kao koorepetitor, a kao dirigent sam evo 38 ljeta prisutan. Split je oduvijek imao građansku bazu, znalo se što je Varoš, Manuš, Lućac. Iz tih razmišljanja pokušavam napraviti program koji će biti u službi te osnovne ideje, a turisti koji danas rado dolaze u grad, da vide kojim kulturnim jezikom im može nešto ponuditi zanimljivo.