KOLEKCIONAR, POSLOVNJAK...

„Drugi su grabili kaciolom, a on je u svoj pjat dodao koluru dobrote i lipote. Nikome ne pravi sjenu, dapače, otkriva nesebično

i izdašno koltrine umjetnicima, znanstvenicima, da njihov talent izbije visoko, ne bi li dohvatili svoju zvijezdu. I tom uspjehu se veseli kao malo dijete, znajući da balanca života je slaja od meda“.
Što vas fascinira u umjetnosti?
Promatram i sudjelujem aktivno evo već pedeset godina, kupujući dobre umjetnine. Svaka dobra slika ili skulptura me fascinira, od trenutka kada me Antun Gojak, akademski slikar i porodični rođak naučio promatrati sliku. Satima sam boravio u njegov atelje i pričao s njim o umjetnosti općenito, bili su to sati intime u kojem sam naučio gledati slike na način da pokušam razmišljati kao autor. Tu ljubav prema ljepoti, potezu, boji, koju je on utkao u meni traje i danas. Od tada sam kupio preko 600 ulja na platnu naših najvećih slikara. Oni koji su me posebno očarali su dalmatinski koloristi: Dulčić, Masle, Pulitika, Gojak… Imao sam izložbu slika hrvatskih velikana koji su u mom vlasništvu, u Zagrebu u galeriji Laval Nugent, koja je izazvala lijepu pozornost. Zbog načina poslovanja mnogo putujem, ali za svaku galeriju uvijek nađem vremena. Sve promatram, čak i moderniste koji mi nisu po guštu, ali sam po stare dane počeo i u njima pronalaziti neku logiku.
Što na slici primijetite prvo?
Ja sliku zavolim na prvi pogled ili ne. Kada je Igor Zidić, likovni kritičar br.1 u Hrvatskoj vidio moju zbirku, rekao je :“ Čičo, u tvojoj zbirci se vidi da si ih samo ti birao, svaka slika ocrtava tvoj karakter“. Prema slikama se odnosim kao prema ženi, ili mi je draga ili ne. A onda nema tih novaca koje ja ne bih dao i kupio tu sliku.
Pomažete mladim umjetnicima da nađu svoju zvijezdu. Koji je vaš poriv u toj priči?
Slušajte, ako bi jedna nacija bila bez ljudi koji ne bi pomagali, ili bez onih koji to mogu napraviti, onda bi umjetnost u toj državi bila loša ili na vrlo niskoj razini. Na sreću, uvijek ima ljudi koji vole umjetnost, koji mogu mladim umjetnicima dati krila, odškrinuti zavjese. Tako se i rađa duhovnost naroda. Pa moja sreća je da nekom talentu pripomognem da se on u potpunosti realizira i otvori. Imao sam čast da prepoznam kipara Kuzmu Kovačića, pomagao sam dok je moja pomoć bila potrebna. Financirao sam sve njegove projekte, i u tom zajedništvu sam i ja bio duhovno bogatiji( vrata hvarske Katedrale, Oltar Domovine na Medvedgradu, Papa u Selcima, Tuđman u Škabrnji, Hrvatski kovani novac…). Veselim se i sada, kada se sjetim da sam u to doba, mladoj Hrvatskoj državi pripomogao u stvaranju kapitalnih djela u umjetnosti. Danas pomažem slikara Hari Ivančića iz Buzeta, Igora Dragičevića iz Makarske, Anabeg Zanze iz Zagreba, te jednu mladu slikaricu kojoj ni imena ne znam, ali su me njeni radovi zadivili. Dati ću joj besplatno da koristi stotinjak kvadrata ateljea da stvara, da se igra, da bude sretna. Nemate pojma kolika je moja radost i zadovoljstvo kada vidim zadovoljnog slikara ili kipara, jer samo tada radovi mogu dobiti onu magičnost.
Koju sliku biste voljeli imati u svoju zbirku?
To bi svakako bila slika iz hrvatskog slikarskog korpusa. Iznenadili ste me, možda Motika koji mi je u prsima, u srcu, ili neki Stančićev varaždinski krov. U svojoj kolekciji ga imam, ali svaki put me obori s nogu. Imam Vidovićevih devet slika, dvije su kapitalci, „Gradska luka“ 2x1 metar, vrlo veliki rad kojeg je grad Split poklonio srpskom pukovniku je fascinantna, kao i „Tužni trenutak“ koji se nalazi u mojoj kući u Makarskoj. On je slikar koji me„zalipi za katrigu“.
U mladosti je bilo nogometne strasti, ali i jedrenja…
Ta dva sporta su obilježile moju mladost. Najveći moj prijatelj Rato Tvrdić i ja smo skupa krenuli u pionire Hajduka, gdje sam igrao vrlo dobro pet godina. Zbog zdravlja sam napustio taj sport i uhvatio se fakulteta. U međuvremenu sam jedrio u šljuci kao flokist proslavljenom skiperu Zlatanu Filipu Zoričiću, a prije par godina smo započeli ponovno druženje. Regatajemo, jedrimo i u tim trenucima radosti, vračamo bar djelić mladosti. Njegovo ime s ponosom spominjem, jer nije samo veliki jedriličar. Vrhunski je čovjek, autoritet koji u klapu unosi zabavu i veselje, a na brodu osvaja znanjem, smirenošću i sigurnošću. Svatko ga na prvu zavoli, a ja tu atmosferu sanjam danima, jer znam da ću se dobro provest u okruženju dobrih i jednostavnih ljudi.
Gdje sebe vidite za pet godina?
Danas sam ponosan jer nikom ne dugujem ništa, i to u ovom vremenu neplaćanja. Zašto je to tako, jer sam uvijek u svemu našao mjeru. Iako sam uspješan čovjek, 90 % svojih uspjeha mogu zahvaliti što sam ostao normalan, jer nisam letio visoko. Pozicionirao sam se da uvijek radim na duge staze. Imam 18 poduzeća u 17 država, prošlogodišnji promet je iznosio 830 miliona eura, ove godine se nadam i još većem, jer smo ušli u nove četiri države. Naravno da taj posao ne mogu napraviti sam, jer bez velike podrške moje obitelji, moje žene koju zovem Penelopa, bez njih ne bi bilo ništa. Doma sam uvijek vikendom, samo sam dvaput bio kući, odnosno nisam bio na putu, prvi put kada je razarač Split tukao po Splitu, i drugi put kada nisam mogao preći pontonski most koji je bio zatvoren. Od 1976 godine sam neprekidno na putu, ali vikendom sam kući sa svojom obitelji. Uzajamno znamo da se možemo osloniti jedni na druge, to je ključ mog uspjeha. Moj najveći prijatelj je Rato Tvrdić, mi smo dva brata blizanca, a ja četvrti brat u obitelji Tvrdić. Kao djeca smo skupa, i sva moja ribarska iskustva su vezana uz njega. Posjedujem brod Boston Whaler od devet metara, koji je i projektiran za ribarenje. Svaki slobodan trenutak koristimo za ribarenje. A za pet godina se vidim u trokutu Split, Makarska i Župa, malo mjesto iz koje potječe moja obitelj. Tamo je veliko imanje s vlastitom crkvicom Gospe Lurske( brat moga pradjeda je don Nikola Roglić, autor prvog molitvenika na hrvatskom jeziku) koju sam obnovio, kao i staru 220 godina staru obiteljsku kuću. Imanje je veliko, uz 4000 loza i 300 različitih voćaka. Rad, ali i druženja me čine zadovoljnim i sretnim čovjekom. Naravno, moja djeca i unučad su „moje tilo bez kojih bi bio zakinut, ka tilo bez duše“.
Od politike zazirete…
Što se politike tiče, ja sam svoje završio 1971 godine, s hrvatskim proljećem. Izbačen i detroniziran, bio je to znak da nikada više ne budem blizu politike. Simpatiziram osovinu Savke-Tripalo u liku Vesne Pusić i HNS-a, pomažem ih, međutim nikada nisam došao u iskušenje da se upišem u stranku. Pljačka koja se dogodila 90-tih osuđujem, zbog toga i danas ispašta hrvatski građanin.
Svi znaju izlaz iz krize, međutim nema napretka, zašto?
Zašto, zato jer ne radu prave stvari. Onaj koji bi trebao povući poteze, mora ih povući protiv sebe, a to se ne može dogoditi. Najprije bi trebali amputirati sebe, odnosno administraciju. Hrvatska država se mora restrukturirati, to znači umjesto 22 županije( 22 župana, 44 dožupana, 66 šofera, stotine tajnica…), treba 6 povijesnih županija i umjesto 570, najviše 120 općina. Zatim treba restrukturirati državna javna poduzeća koja su legla pljačke i kriminala, svaki dan se uhiti neki direktor zbog pljačke. Ta poduzeća su nezaštićena, jer nemaju vlasnika. Treba dovesti menagera preko međunarodnog natječaja, a ne da budu stranački poslušnici i da zajedno s stranačkim prvacima kradu i izvlače novce. Privatizirati sve osim šuma, voda i energetike, jer znamo da država nikada nije bila dobar vlasnik. Onda socijalizam ne bi pao. Ova vlada radi, ali nedovoljno oštro. Treba suzbiti sivu ekonomiju, jer svatko mora plaćati porez, pa će i poreska presija biti manja. Naravno tu je i pravosuđe, imate toliko čudnih odluka da nam se vanka ljudi smiju. Ta potkupljivost će, nadam se nestati ulaskom u EU.
Što vam je na srcu…
Sve je vezano za odlazak u penziju, ja velim još dvije godine. A moji sinovi mi kažu:“Pa to ti stalno govoriš“. Starog sam kova, taj teret što ostavljam svojim sinovima je u mojim mislima prevelik, bojim se da će ih ugušiti. Prošle godine sam ih preselio u moj ured u Zagreb, sada svi imamo zajedničku tajnicu, i čekam moment kada ću biti uvjeren da su dovoljno jaki da nastave moj put. Drugačije je kada ste nešto stvarali, a drugačije kada dobijete sve na gvantjeru. Zato i sanjam da se sve više osamostale, a ja da imam više vremena za galerije, druženje s obitelji i dobrim ljudima, pogotovo sa Ratom (ka dva stara ribara) provedem noći i jutra po brakovima s tunjom u ruci.