Srce na gvantjeru
Mladenka Dabac je arhitekt nomad koja živi između dvaju svjetova. Ostvarila je briljantnu karijeru u onom svijetu gdje vlada
savršeni red, a u ovom drugom, „našem“, pokušava izorati brazdu zeleno plave Hrvatske. Umjesto da uživa u plodovima svoga rada, živi dvjesto na sat, jer u „komadu vremena“ želi ostaviti najbolji i najvrjedniji trag. Škafetine otvara mladima, a grancave mozgove moćnika ako je moguće zanemaruje, isključuje, barem dok se otrov ne istjera iz vena. Ona je vojnik u službi, i koja želi biti više mater Kati i Martini. U njezinim očima je nada za nesagledivu riznicu blaga netaknute Hrvatske i vulkan životne snage i vedrine. Upriličivši susret na najlipšem kupalištu na svitu, bazenu Jadrana pod Sustipanom, ovu rođenu Splićanku iz Zoranićeve ulice, ponijele su emocije iz djetinjstva, pa je suza zaiskrila u oku na spomen skokova s kavala prije više od pedeset godina.
Živite u drugom svjetonazoru?
Da, on se rađa i treba ga definirati. U ovom mileniju su se desila dva važna događanja. Jedan je preslagivanje političke moći nakon 11 rujna 2001 godine, a drugi se desio u energetskom smislu 11 ožujka 2011 godine u Fukushimi. Taj novi milenij je postavio nova pravila igre. Hrvatskoj, koja je sretna zemlja i koja živi u ozračju s beskonačnim mogućnostima, desilo se nešto drugo. O njoj se govori s tri pridjeva: božanstvena, netaknuta i posebna. Ako ona jest, a je, onda je nevjerojatno da u četiri recesijske godine ona obori sve turističke rekorde. To znači da je u svijetu prepoznata kao vrhunska svjetska destinacija. To je jedan nevjerojatan izazov, poseban, gdje smo svi mi sudionici. Gledajući globalnu svijest, sve što imamo je nesaglediva riznica s blagom. Dolazim iz sofisticiranog svijeta koji sigurno ima znanje, ali manje srca i definitivno nema mora. Ono što je vrlo bitno, i zašto osam godina putujem stalno ( 2003 godine osobnom odlukom sam otišla s obitelji u neslučajan svijet), je onaj drugi pridjev, posebnost, što je naša velika šansa. Mi možemo beskonačnim ubrzanjem doći do rezultata prije svih, i dovesti zemlju na jedan super nivo. Ako imate iskustva, onda ju amalgamom možete pretvoriti u novi rezultat i od toga stvoriti brend.
Sve je to krasno, ali da li je moguće otvoriti sve škafetine?
Da nisam optimista onda ne bih živjela ovako kako živim. Ima nešto što je vrlo važno, filtar iz svijeta iz kojeg dolazim pretvara se u afirmativnu vrijednost. Postoji globalna svijest koja je dirigirana medijima. Ne možete uz dlaku s njima, tim više što je 11 rujna okrenuo sliku svijeta. Od tada Amerika nije više vodeća sila svijeta, nego nova snaga: Brazil, Indija i Kina. Međutim vijest vrlo brzo dođe do sviju nas, jer smo ovisnici o internetu. To znači da se vlast, bila ona u jednoj tranzicijskoj zemlji kao što je Lijepa Naša, samo preslaže kroz politički kontekst. Bitno je da sagledamo kako je moguće, a to je ključ onog s čime se bavim, a to je gospodarenje i življenje u skladu s prirodom. To je prva teza tog zelenog postupanja, a znači prednost koju dobijete iz svjetonazora da živite u skladu s prirodom. Te prednosti sam sažela u svoje projekte koji se zovu plus green hoteli, plus green toplice… To su sve žderači energije, međutim da se vratim na političku vrhušku koja predstavlja znanje, struku, ali i puls naroda. Te škafetine oni moraju otvarati, jer će ti periodi biti sve kraći i kraći, što znači da su izazovi novog milenija nevjerojatni.
Koji su značaji vremena kojeg sada živimo?
Ideja i individualnost. I kada sve zbrojite i oduzmete, to su grčki helenistički modeli. Doći ćemo opet na početku, jer se nismo kao ljudi promijenili, imamo dvije ruke, dvije noge, srce… U predmatematičkoj fazi sam izračunala, da li mogu iz kružnice napraviti kuglu. Sve sam kružnice permutirala, tako da sam ih vlastitom rukom savila i ko Rubikon kocku izmjerila, da tako zapravo nastaje kugla. Ovo je prostor piramide i kugle, što znači da sam došla do Fragilne ravnoteže. Postoje granice duha, srca i tijela. Desilo se to, da se ta rasuta baština desi u Karlsruhe-grad vrtova. On me odredio, ali uvijek sa splitskim događanjem, uvijek tema voda kao more. Dragi Bog mi je dao da živim u toj sofisticiranoj Njemačkoj s zelenim okolišem i visokim svjetonazorom. Kao što je Steve Jobs kazao:“Naše vrijeme je određeno“ i ja nemam puno vremena. U taj komad vremena moram ostaviti najbolji trag.
Puno putujete, držite predavanja, koga susrećete?
U Milano sam upoznala Alda Rossia, jednog od najjačih umova svijeta, koji je napisao“Povijest arhitekture“. Zvao me je „Mladenka Spalatina“. Zamolio me da sudjelujem na sedam projekata za Veneciju. Zapravo sam dematerijalizirala, te s zelenilom i redovima stabala napravila na Venecijanskom Bijenalu Kubus muzeja. Ključ, odnosno misli velikih ljudi, a to je najvažnija poruka arhitekture je: Tko je dobar arhitekt?. Rossi je rekao, pogledaj iznad mene sliku, bila je to slika Dioklecijanove palače. Dobar arhitekta je onaj koji uradi grad kao svoju sobu, odnosno sobu oblikuje kao grad. Ta rečenica je tema mjerila, a to je dobar uradak. Njemačka nije slučajno nama tako važan prijatelj, naši gastarbajteri su je izgradili i obilježili. 80-tih godina sam upoznala Adolfa Natalinija, jednog od najvećih arhitekata današnjice, koji je na moj nagovor sudjelovao u nečem što je bio najveći natječaj u umjetnosti- Centar ZKM /Karlsruhe. U Karlsruheu je naraslo ono što se dešava u gradovima koji nemaju crnu metalurgiju. Iza kantuna je najveća Akademija koja objedinjava ljude i znanje koje trebate za neki zadatak. Nema jedne discipline u kojoj se bavite sa srcem i dušom, ako ona ne objedinjava ljude i znanje koje trebate za taj zadatak. Uvijek govorim o zelenom projektiranju kao integralnom projektiranju, gdje trebate imati rezultantu znanja za tu svoju priču. U ZKM u Karlsruheu, Centru za umjetnost i medijsku tehnologiju, bila je izložba Aleksandra Srneca, koji je predstavljen kao avangarda Hrvatske, izlaze tu i Olafur Eliasson, koji pravi najangažiraniju svjetlosnu instalaciju. Od 1985 do 1997 godine sam tamo naukovala, jer sam imala mogućnost kako pretvoriti visokosofisticirano znanje i kako ga pretvoriti u umjetnost koje ima i nema. Sretala sam urbaniste s kojima sam surađivala, jer teško je dijeliti arhitekturu od urbanista.
Urbana matrica Karlsruhea vas je predodredila?
Da, on je idealan grad, grad lepeza, jer ima dvorac u centar s 38 zelenih radiala s fantastičnom kulturom stabala i hortikulture. To poimanje vrtova je daljnja nadogradnja. Čovjek je najprije gradio kuću kada se zatekao u prirodi, a tek je poslije mogao artificijelnu prirodu raditi. Bila sam jedini ženski đak Adolfa Natalinija, i od njega sam najviše naučila. Imao je 27 asistenata, a znali smo raditi zadatke s đacima Umberta Eka, koji je napisao „Ime ruže“. Kad mislim na Alda Rossija i Adolfa Natalinija:Lombardijac i Toskanac, luda kombinacija, iako se nisu voljeli, neizmjerno su se poštivali. Tražili smo granična područja gdje bi mogla sinologija ili nauka o jeziku se spojiti s arhitekturom, pa smo radili stabla koja imaju slova.
Malo o Vašoj obitelj?
Tražeći granicu vitkosti u konstrukcijama, ipak su Split i more predodredili moj životni vijek, i u Zagrebu, Americi, Italiji, Švicarskoj, Njemačkoj kamo sam sve živjela. Moj suprug Vlatko anesteziolog( u Americi je specijalizirao) je došao do pejsmejkera za bol, odnosno locirao ga je na određenu nervnu angliu i tako držao bol ne operativnim, nego mehaničkim metodama u kontroli. Ja sam mu projektirala tu terapiju boli 80- tih. Bio je gitarist „Bijelih strela“ i Medvešćakov hokejaš, a 1997 godine se oprostio zauvijek skršen svojim angažmanom. Zajedno s kćerima sam nastavila dalje, svjesna „rasute baštine“. Martina je 2000 godine diplomirala fashion design na Hochschule fur Gestaltung, te dobila mjesto kod Donne Karan s kojom je četiri godine sjajno surađivala. Kasnije je bila šest godina u Milanu, a danas radi u Berlinu. Mlađa Katarina je krenula mojim stopama, 2009 godine je u Karlsruheu diplomirala arhitekturu, a sada radi u Zurichu. Ono što mi najviše nedostaje su moja dva cvita, a da nema skypea, ne znam kako bi nas troje funkcionirale.
Tehnološki parkovi u Hrvatskoj?
Tek sada se u Lijepu Našu dešavaju tehnološki parkovi. Znanje je roba koja ima svoju cijenu, a stvari sa srcem su nemjerljive. Onog trena kada se prepozna znanje, onda će i ustroj o zeleno plavoj Hrvatskoj biti drugi. Mi grabimo ogromnim, kilometarskim koracima, i kraj ne nazirem. A tu mora biti ono što je u helenističkoj kulturi ideja i individualnost, pa će politika morati pratiti razvoj. Jer ne možete zadržati znanje, možete ga zatomiti. Njemačka je u tom pogledu perfektno organizirana, škafetini su idealno posloženi. Razmišljala sam što znači konverzija, koja se isto tako sada, po prvi put pojavljuje u Hrvatskoj zbog reciklaže industrijskog postrojenja. Divim se Nivei koja ima fantastičan brend, a radi se o svetoj jednostavnosti koju nije moguće lako dosegnuti. Ta plava Nivea ima bijela slova, ali ima i slogan:“Uspjeh je timski rad“. Sve je suma znanja. Gradila sam Reha kliniku u Baden-Badenu sedam godina s pet arhitekata i tridesetak ljudi u timu koji su me pratili. Gradila sam je kao kuću grad, a ne kuću za bolesne ljude, i gdje sam za malo novca trebala puno oblikovanje, pa sam imala ambiciju čak i klasičnog arhitekta. Želim vam reći da su zvanja u ovom trenutku ono što Obama zove „change“- mijenjati. Jer nitko ne zna što će u slijedeće tri godine raditi.
Upoznajete i arhitekturu svijetla?
Budući da po ocu imam brzinu, motore u genima, svjetlo mi je vrlo važno. Kako svjetlo može napraviti prostor, zaokružiti ga. Sa elektroinženjerima sam razvila projekt na najvećem čeonom kolodvoru Europe- Leipzigu, na kojem dolaze njuške od vlakova. Svod kolodvora je bio urušen, a ja sam poželjela svjetlosne lukove. Dogodilo se, da arhitektura svijetla može u svodovima posebnim prizmama pratiti tijek oblaka, te da svjetlom pogonim cjelovit događaj. Nikada ne govorim jeftino, nego cjenovno povoljno da se napravi maksimum, i da znam projektirati lijepo. Ali lijepo ne može samo sebi biti i svrhom. Pitanje je da li u tim milenijskim izazovima možemo naći ravnotežu između lijepog i sadržaja.
Što je zadatak, što priča, a što poruka?
Sa svim iskustvima znanja se kod mene osobno, ipak pod utjecajem započete dekade prvog milenija, dogodila priča. Od 2003 godine se moj život promijenio, jer on više nije klasična arhitektura i ljepota dokazivanja svoje opstojnosti i ekonomičnosti, nego odgovor na gospodarenje i življenje u skladu s prirodom. Jer taj sustav koji sam razvijala je bio maksimalna vitkost materijala uz zadržavanje svoje funkcije. Ta perfektna čelična industrija, uz brodogradnju, i sve ono što se dešava, je jedna vještina koju ne smijemo zatrti. Ono što je nama imanentno, to je stvar s ovih prostora, obučena u obloge one ili ove, i dio su našeg podneblja. Taj Mediteran je toliko važan za Hrvatsku, da sam odlučila da u Hrvatsku implementiram moje zelene inovacije. Put prema zelenom turizmu je energetska učinkovitost, ekološki podoban, plus obnovljivost izvora energije.
Gdje je šansa Hrvatske?
75% obnove i 25 % novogradnje, to su bezgranične mogućnosti koju mora voditi struka i znanje. To mora biti savjetnik mudre politike, a ta politika će vrlo brzo biti matematičko razmišljanje, ali i logički i povijesno opravdana, da ima samo jedna granica razuma- razuma ujedinjene politike.
Zašto zeleno plava Hrvatska?
Imamo dobitnu kombinaciju, sunce i bio masu. Politička konstelacija nas je dovela do toga, da je sunce zaboravljeno. To znači da nam predstoji solarizacija konstantne energije. Ta konstantna energija za razliku od vjetroelektrana je nešto drugo. Vjetroelektrane su neprimjerene tamo gdje su smještene, one jesu preslika s bespuća Holandije, međutim kada puše dalmatinska bura, onda se isključuju. Nisu se vodili razmišljanjem poznavanja prostora. U Švicarskoj su misli bile uvijek na moje more. Ono što je tamo bijelo, ovdje je plavo, a sve je netaknuto. Naši božanstveni krajolici u kojima treba posebno reagirati, jer ne mogu npr, u Farinu u djevičanskom okolišu, kablirati s nekakvim el. stupovima ako ima drugačijeg rješenja. Rješenje je da čak i s kontinentalnim suncem, koji je 30 % manje izdašno od dalmatinskog, opravdana priča. Hrvatska ima more, ploču koja reflektira i lovi svaku zraku sunca i gdje nastaje maksimalna iradijacija. Otok Hvar ima 2600 sunčanih sati. Otočko rješenje ima definitivno ono što će EU pripisati 20-20-20, a koji se zove samodostatnost. Svaki objekt ili zgrada koji je zagađivač prostora će propisom definitivno morati biti samodostatna. Ako troši energiju, morati će je i proizvoditi. Zgrada će morati biti energana. Stojim na tome da Hrvatska, koja nije mnogoljudna i nije velika, ima najdragocjeniji kontinuum prostora. Dakle, 75 % postojećih objekata, zgrada, plovila, marina, urbanih sadržaja i iz njih napraviti maksimalan rezultat. To je zadatak budućnosti. Hajmo napraviti da ima toliko pozitive da na greškama ostalih napravimo brend za budućnost. Ne možemo mi postavljati solare na pod, jer sve gusjenice, leptiri, insekti su naš kapital. Dosada su političkim žmirenjem i bez znanja dopuštali proizvodnju „zračnih vrtloga“. Mikroklima, flora i fauna su tamo uništena, pa ih valja staviti u bespuća kamo i pripadaju.
Kažete da smo sudionici sretnog događanja?
Živimo u sretnoj zemlji punog bezgraničnih mogućnosti i uvijek se moramo vraćati prapočecima. Te civilizacije su nam jake. U Grčkoj je bilo viječe staraca, govorim o mozgovima i pokretačima razuma. U Japanu more određuje sve, i desilo se čudo u Fokushimi, kada se dogodio tsunami koji je bio elementarna nepogoda. Elektroagregat nije imao energetsku autonomiju, što je ljudska greška. Hrvatska je četvrta po vodama u Europi, k tome imamo 50 % biomase-šume, ja ne vidim gdje nam je kraj. Mi smo još netaknuti, e sada oni razumni(ne viječe staraca) da stanu i da se svi uhvatimo za isti štap. Globalna svijest je vrlo brzo informatički obrnula svijet. U Njemačkoj je došlo do pritiska političke vlasti koja je rekla: „Mi ćemo od 11 ožujka 2011 u roku od šest mjeseci donijeti zakon o ukidanju svih nuklearki“. To znači da je Angela Merkel definitivno stavila svoj mandat i političku čast onima koji su igrači moći. Jer moć je nafta, kada se desi arapsko proljeće, imamo skuplji benzin. Katarza je uvijek šansa novog razdoblja, zato ne smijemo napraviti grešku za koju nemamo pravo. Što sada rade veliki giganti, SONY proizvodi energiju koja ništa ne košta i u sustav se vraća za pet godina i pravi energetsku nezavisnost. Naši su problemi u ime optimizma daleko manji i možemo ih riješiti na drugačiji način. Brzo razmišljajmo i odbacimo one koje nam prijete, jer mi živimo u raju. I moramo ga zadržati, napravimo energetske algoritme, da za svaku lokaciju mora biti pametna suma energenata zatečenog stanja. Hrvatska obala mora biti tema solara, mora biti kombinacija fotovoltaike i solartermije.
Da li je potreban taj savez s EU?
EU je nužno labavi savez, mi se varamo ako kažemo da smo mali, jer oni nas trebaju. Kada ste alpari znanjem, nema te snage koja nas može porobiti, samo partnersko postupanje. Imamo znanje i samo je stvar da kažemo“Mi možemo“. Ukoliko znanjem i autonomijom, bila ona nezavisna u duši, u pojedincu, energetskim ozračjem, onda je ono politički nezavisno. Ne možete porobiti nekog više, ima samo uradak. Samo razumni mogu pokrenuti priču. EU će morati namaknuti 30% izvora energije, jer će zatvarati nuklearke, oni to zovu energetski zaokret. Ako mi shvatimo koja je naša snaga, i prvo izgradimo svjetonazor u našim glavama, krenuti će naša sloboda. Jer mi smo jednako jaki, pametni i dobri. Imamo predispoziciju da s tom zeleno plavom Hrvatskom i s turizmom koji je pokretač gospodarstva napravimo veliki BUM. Ali, nije nam ni lako, moramo uskočiti u brze čizme, i ta reakcija ne smije biti na uštrb naše budućnosti. Kraj Dubrovnika, gdje radim na najnovijem projektu „Mediteranskog centra“ i koji ima 56 Ha, u drugim političkim sustavima bi bila dorečena priča. Tu sam napravila sintezu poljoprivrede i turizma. Naša zemlja od 4 miliona može hraniti 24 miliona, znači da ima prostora za mnogoljudnost, za nešto dragocjeno, a toga nismo svjesni. Da stvaramo nove i dodane vrijednosti. Ovaj projekt je zemlja koja je stotinama godina neobrađivana, zemljište bez pesticida, na kojem raste buhač. To je najzdravija zemlja u Europi, samo nam treba sprega znanja i odgovornosti. Čak je i naš Predsjednik Josipović-kompozitor, prva karika u novom događanju. Voda je naš glavni adut, imamo sunce, šume, o okolišu da i ne govorim. Sve ono što će rasti bez GMO drugdje nije moguće. Ova priča unutar Mediterana se pretvara u jedan gospodarstveni savez, a to znači da ćemo mi moći Europi, koju sada shvaćamo kao petlju oko vrata, ukoliko uđemo pametnim postupanjem u druge geografske saveze, strateške, iskoristiti sve te svoje prednosti.