CIPARSKI Junak

Često opisan kao najstariji trofejni sport, jedrenje je kroz svoju šest tisućljetnu povijest evoluiralo i prilagođavao se ćudima

mora i vjetrova. Ono je postalo opsesija za mnoge zaljubljenike kojim je zov mora postao strast, jača i od same čovjekove volje i glasa savjesti. Jedrenje je morska vještina ali i muka, prepuna tajni, divna kao bajka, svetinja. Taj vodeni put života u kojem se izmjenjuje ritam sunca, vjetra i vala, te pretvara mukotrpno u radosno, na kraju u sveto, očaralo je osvajača olimpijskog srebra u klasi laser, 22-godišnjeg Cipranina Pavlos Kontidesu. Poželimo mu s toga, da taj doživljaj vodenog puta ne prestane.
Zašto jedrenje i što vam ono znači? Koje emocije prevladavaju?
To je najizazovniji sport, jer ovisiš o mnogo varijabilnih stvari, fizičkoj kondiciji, vjetru, kurentu, valovima… Osim prirodnih uvjeta, tu su i ostali jedriličari. Moj otac je bio jedriličar, tako da sam uz njega i započeo u YC Limassol u optimistu. U dobi od 12 godina preselio sam se u klasu laser iz razloga što sam u toj dječačkoj dobi narastao i postao pretežak.Bio sam visok i težak 68 kg, što je bilo previše za klasu optimist. Moji osjećaji dok jedrim su teški za objasniti ili izreći, mislim da je jedrenje kao šah na moru. Moraš stalno i puno razmišljati, to nije sport koji vas testira samo fizički ili psihički, već oboje istovremeno. Jako je teško razmišljati onako preumoran nakon nekoliko sati iscrpljujućeg jedrenja na moru.Međutim, nitko mi ne može platiti taj osjećaj uživanja i gledanja obale s mora.
Koliko sebe vidite u budućnosti u laseru?
Razmišljam korak po korak, i ovaj idući olimpijski ciklus namjeravam provesti u laseru. Još sam mlad, a i nemam problema s održavanjem kilograma, tako da je zasad idealna kombinacija klasa laser i moja malenkost. Većina jedriličara u laseru koji osvajaju velika natjecanja, su ona s preko trideset na leđima. Moj plan je jedriti na O.I. u Rio de Janeiro, a poslije ću vidjeti, jer vrijeme je moj saveznik. Ono što me kao jedriličara privlači, da jednog dana zajedrim na America“s Cupu, što bi bio moj vrhunac u tom sportu.
Gdje vam misli vrludaju dok upravljate brodom?
Na treningu se trudim da moj brod ide što brže, i na to sam u potpunosti koncentriran. Pokušavam provesti ono što sam taj dan dogovorio s trenerom, uz uvjet da sve što radim nastojim tehnički napredovati. Kada jedrim misli su usmjerene samo na jedrenje, ali ima mjesta i za uživanje, jer na moru imam slobodu i nisam ni pod kakvim negativnim utjecajima.
Stalno trenirate u Splitu, jedan od razloga je i trener Jakelić. Kako je došlo do suradnje s njim?
Jedreći na regatama uvijek upoznate nekog jedriličara koji vam odgovara. Tako sam 2006 godine upoznao Ivana Taritaša, pa smo zajedno trenirali s Vasilije Žbogarom, Matom Arapovom… I tako sam došao u Split, koji je apsolutno jedan od svjetskih centara za klasu laser. Ovdje u JK Mornar su me prihvatili kao svojeg, a ja sam s 16 godina imao od koga učiti i napredovati. Jozo Jakelić mi je odmah ukazao na dvije tri loše karakteristike u mom jedrenju, što me uvjerilo da je on dobar trener. Izvanredan je lik, odličan čovjek i jedan od najboljih trenera na svijetu za klasu laser. Već 2008 je na moj prijedlog postao moj trener za O.I., a ja sam stalno trenirao ovdje u Splitu zajedno s Tončem Stipanovićem. Na ovim O.I. smo željeli osvojiti dvije medalje i skoro da smo uspjeli. Ja sam osvojio srebro, a Tonči nažalost četvrto mjesto. Nadam se da će naš veliki plan biti ostvaren slijedeći put, da zajedno budemo na postolje na O.I. u Riu.
OI su specifične, kada vam je bilo najteže?
OI su veliki događaj i odvijaju se svake četiri godine. Osjeća se veliki pritisak kod svakog sportaša i ta činjenica je prisutna i kod nas jedriličara. To rezultira kod nekih, da naprave rezultat koji mogu, jer nisu prenervozni i prenemirni. Meni je bilo najteže sebe uvjeriti da su O.I. jedna obična regata, i da trebam odjedriti kao svaku drugu regatu, odnosno dati od sebe najbolje u svakom plovu. Mislim da je to bio moj najteži dio. Na kraju kada sam osvojio srebrnu medalju nije mi se činilo nešto posebno, već kao da sam osvojio medalju na nekoj običnoj regati. A onda je polako dolazilo do moje svijesti spoznaja, da sam napravio nešto zaista veliko. Mnogi velikani su u karijeri ostali bez medalje na O.I., a ja je već s 22 godine posjedujem. Vjerujte da je cilj svakog sportaša upravo medalja s O.I.
Što vama ta srebrena medalja s OI danas znači?
Danas mi znači sve, za mene i moju zemlju. Zaista sam posvetio svoj život toj medalji, čak sam i učenje zanemario, zapostavivši dvije godine studija. Odricao sam se mnogo toga što svaki mladi momak želi, jer za mene je postojao samo trening i regate. Naravno da mi je laknulo nakon osvojene medalje. Bio sam koncentriran na jedrenje i velika mi je čast što sam osvojio prvu medalju za Cipar. Sada sam nacionalni junak kod kuće, a ja sam sretan što sam pokazao put ostalima kako se voli i bori za svoj cilj i ideale. Mi smo jako mala država i medalja s O.I. je veliki uspjeh za sviju nas.
Koji su „vaši“ uslovi na moru i gdje volite regatavati?
Kada sam bio mlađi pokušavao sam biti dobar po svakom vjetru, jer ako želiš osvojiti medalju na O.I. moraš biti posebno dobar po svim vremenskim okolnostima. Zato što jedan dan može biti slab vjetar, a već slijedeći dan jak vjetar, tako da moraš biti spreman na sve. Ali, mislim da preferiram jači vjetar, jer tada mogu koristiti svu svoju osobnost, misleći i na fizičku stranu. Cilj mi jer biti i po slabijem vjetru vrhunski, što je također izazov. Volim jedriti u Splitu pogotovo u proljeće, premda mi je također lijepo i na mom Cipru. Obožavam doći na nepoznatom mjestu i jedriti, jer je izazov prvi put jedriti i upoznavati nove okolnosti.
Kako vam se svidio Split?
Dolazim već 6 godina i jako sam zavolio ovaj grad. Sviđa mi se mentalitet ljudi koji je jako sličan nama Cipranima, a ista je stvar i s klimom. Volim opuštene ljude, a ne one užurbane i napete. A to mi je ovaj grad pružio, uz svu ljepotu koji on ima. Ipak najveći gušti su promatrati ga s mora, onda dobije neku posebnost, magičnost.