MUŠKETIR HRVATSKE ESTRADE

Massimo Savić osebujna je pojava u hrvatskom svijetu 'lakih nota' – više šansonjer nego 'šlageraš', autor i izvođač

hermetične glazbe, a ipak svesrdno prihvaćen od značajnoga kruga vjerne publike; nakon splitskog nastupa otvorio nam je srce i dušu, te opisao svoj kreativni svijet, i neposrednoj sprezi s njegovim emocionalnim horizontima, čvrsto vezanim uz obitelj i prijatelje u pratećem ansamblu.
Nebo je čudesno obdarilo Massima muzičkim talentom u izobilju, da za njim mnogi zaostaju. Atraktivan, provokativan i krajnje originalan svojom interpretacijom, ovaj mušketir kao da je nama za ljubav prosuo sve boje. Otići na njegov koncert znači otići na mjesto opuštanja, pritom ga je teško pozicionirati, jer uvijek ispadne iz pravila, iznenadi nas, ali 'štumik' biva uvijek zadovoljen. Vizualna prepoznatljivost, frizura i modne kreacije svakim scenskim nastupom izazivaju pozornost, unikatnost. Sloboda i stil življenja od životne mu je važnosti, što mu omogućava da zadovolji svoju originalnu i plodnu inventivnost. Na sceni osebujnim glasom osvaja istinske zaljubljenike dobre muzike, ne podnoseći pritom monotoniju i jednostavnost. Njegova kreativnost i ljubav prema muzici je kao sunce (ne igračka vremena) koje odražava samog sebe, i nije mu potrebna zahvalnost ni nagrade da bi zračio svojom moćnom energijom.
Koliko ima tinte u Vama, kako je punite?
Živim jedan jako lijep život u kojem sam zadovoljan svime, te uz muzičko iskustvo koje imam, pazim na svaki korak i svaki nastup. Sve je bitno za moju karijeru, od nastupa, kao ovog u Splitu gdje možeš rasti ili padati. Sve ovisi kako ćeš se prezentirati, pokazati, jer to je teška situacija izići pred ljude i dati nešto. Te teške situacije u kojima nisam navikao biti, jer nisam egzibicionist (mada me kao takvog doživljavaju, ali to je neka druga priča), gdje bend traži od mene da dirigiram. Uglavnom, dobro mi je, imam predivnu obitelj, divan bend, ne moram zvati bubnjara svjetskog glasa Manu Katchea, jer imam Marka Matoševića, najboljeg bubnjara na svijetu. To mnogi ne znaju, a ja sam počašćen što takvi ljudi sviraju sa mnom. Voditi jedan bend ne možeš tako da dođeš na probu s komadom papira, svi će te gledati i pitati se 'Što ti hoćeš?'. Biti vođa jednog benda se mora zaslužiti, a ja na svakoj probi čujem svaki takt i ton koji nije dobar, pritom im to dam na znanje da sam registrirao, ali idemo dalje. To kod njih iziskuje izvrsnost, a to mene jedino i zanima. Ne želim maslinovo drvo, nego decilitar njegove esencije. Sve to što me okružuje, je ta tinta koju ja dajem.
Koje nijanse nadopunjuju Vaš život?
Detalji, ja ne volim površnost kada se bilo što radi. Moja žena ne voli da ja perem suđe, jer to radim dugo i ispadne jako čisto. U svemu što radim nastojim to uraditi do kraja. Radim i drvenariju jer to znam, a i lakše mi je nešto napraviti nego objašnjavati meštru moje želje, tako da mnoštvo detalja rješavam sam. Moja boja je ljubičasta i drago mi je da nakon moje pauze nitko nije zauzeo tu boju u spektru, jer svatko od mojih kolega nudi svoj svijet.
Kako reagirate kada zagrizete nešto 'grancavo'?
Tu sam možda i prestrog, kada je moja žena uz mene, tada je ona osigurač i zaustavlja me u takvim situacijama. Ako sam sam, vrlo lako se dogodi da riječima siječem kao samurajski mač. Tri četiri poteza riječima, grubih, agresivnih, da pokažem to što ne volim. Ne volim kada me okružuju loše stvari, gluposti, laž, lopovluk.
Iz muzikalne ste obitelji?
Moja obitelj po majci je talijanskog porijekla, koja se dolaskom socijalizma u Istri kompletno iselila. Ipak moja majka je odlučila ostati, a i teta Leonora s kojom sam puno pjevao. Ja sam već sa četiri godine hvatao razne intervale, tercu, kvintu, ali instinktivno. To dalmatinske klape rade najbolje. Tu ljepotu i osjećaj prema muzici zahvaljujem njoj.
Kada čujete divan ton, koje boje poteku?
Uvijek prozirna 'boja', jer mene dobar ton asocira na znoj. Jedan B. B. King dođe u predivnu bijelom odijelu i razgovara prije koncerta s nekim, sjajući od čistoće. Ali kada opali prvi ton, on je totalno mokar od ekstaze, katarze davanja tog tona. Zato je meni dobar ton kap tekućine.
Koga volite slušati, gledati?
Oduvijek sam volio Bona Voxa, Petear Gabriela, Bryana Ferrya i Princea u njegovoj nakaznoj ekstrovertiranosti na bini. U početku me nervirao svojim cipelama, međutim ipak se radi o geniju čije bi tajne pokupio i sačuvao da ih imam zauvijek. Takvi genijalci su i Pat Martino, Miles Davis.. koje volim slušati u miru božjem, ležati, jesti suhe marelice i piti vrlo hladno pivo. Volim istinsku cjelovitu glazbu (ne radi se samo o glazbi, nego i o njegovoj elokvenciji), posvećenosti tom poslu.
Što vam je slađe od meda, odnosno muzike?
To su životni trenuci kada šetam s mojim curama i predivnim bokserom Mangom, koji je u naš život ušao i uljepšao ga. Bolji je od mnogih ljudi, obožavam tu pridošlicu koji je dio naših života. Druženje s mojim dragim prijateljima iz benda, pogotovo nakon koncerta ili za vrijeme snimanja albuma je nešto, što utječe na moju unutrašnju ljepotu življenja.
Koju svoju pjesmu možete sebi pohvaliti?
Sve ono što snimim, iza toga apsolutno stojim, zaljubljen sam u taj rad dok radim. Zatim kreće jedan čudan period nakon izlaska albuma, jer ga ja više ne slušam. Pokušavam izaći iz materijala, i tek nakon godinu-dvije imam jedan poluobjektivan stav prema onom što sam radio. Ima jako dobrih pjesama: 'Dijete u meni' s jako dobrim gitarama koje sam odsvirao. Nakon dosta vremena sam se ponovno angažirao i kao gitarist, a moje kolege mi govore 'Što ne sviraš tu gitaru', a to je jedan as iz rukava koji čuvam. To mogu uvijek napraviti, ali za sada ima dovoljno pridjeva oko mene vezano uz glazbu, da mi nije potrebno, premda će doći i taj dan. 'Krug u žitu' je odlična pjesma, ali opasna za pjevanje jer ide vrlo visoko. Morate shvatiti da sam ja pjevač s tamnim timbrom, pjevam visoke note a zvuči nisko, jer je tamno. Mnogi kolege spuštaju intonaciju kako godine idu, jer je lakše tako pjevati. Ja moram biti na rubu hoću li to moći otpjevati, da to bude meni totalno uzbuđenje, a i publici. 'Sjaj u tami' sam opjevao s dvadeset godina iz intonacije C, i to i dan danas izvodim, jer smatram da ukoliko se spusti, da će ta pjesma biti kao luk koji do kraja nije nategnut, pa strelica napravi 'pljug' i padne onako traljavo pred publiku. Kada pjesma gubi napetost, to je zbog pada intonacije.
Što je dobro, a što loše na muzičkoj sceni?
Ja se uvijek okrećem za dobrim, a mi imamo fantastičnu glazbenu scenu. S tako malim brojem stanovnika, imati jednog Olivera, Gibonnija, Prljavce, Parni Valjak, Hladno pivo, Bareta, Psihomoto Pop, Svadbas… u kreativnom smislu je fenomenalno. Ljudi sve više idu na dobre koncerte. Loše je kada glazbenici imaju misao da mogu varati ljude, s figom od glazbe. Premda ima i perioda kada su neki ljudi gladni upravo takve glazbe. Ja uvijek govorim, ako nas ima dovoljno koji se bavimo takozvanom kvalitetnom glazbom, da već stvaramo jedan val od kojeg si neobranjiv i idemo naprijed.
Kakvo nadahnuće priželjkujete?
Nadahnuće je najljepša stvar, a ja sam stalno u tom stanju, jer se bavim nadahnutom glazbom. Kad govorim o kreativnosti, autorstvu, ja uvijek i stalno pišem. Moj prijatelj Matija Dedić mi kaže da to samo moram snimati i to raditi. Međutim, bojim se da je moj potpis prehermetičan, možda sam u krivu, možda bi morao otvoriti tu rupu u jajetu, da izađe vani autorstvo.
Morate li biti 'u livelu' da napišete nešto dobro?
Ona kategorizacija gdje se za blues kaže da moraš biti gladan da bi ga izvodio, je jedna velika zabluda. Ti moraš živjeti dobro, pošteno, rasterećeno. Ukoliko je problem kako ću platiti struju, onda nema dobre glazbe, nema dobrih vibracija. Ja sa stresom ne mogu raditi, funkcionirati. Što sam organiziraniji u životu, što prije platim svoje račune, mirnije spavam. Imam probleme kao i svaki drugi čovjek u Hrvatskoj, međutim nastojim to minimalizirati.
Kakvu umjetnost obožavate?
Volim brzu i agresivnu umjetnost, cijenim ja hiperrealizam, ali ja sam uvijek za jake poteze, kako u glazbi tako i u arhitekturi, u svemu. Netko tko u životu povrati svoju kreativnost, što mu je tog trenutka u stomaku, mozgu, onako murtićevski, to mi je uvijek bilo blisko.
Koliko je ljubav važna u Vašem slučaju?
Ona je strašno važna, znam jer imam podršku najdivnije žene na svijetu, moje supruge koja je najsofisticiraniji kompjutor kojeg poznajem. Ona je uvelike zaslužna da radim u glazbi na način kako to radim. Bio sam dosta stihijska osoba, tek uz nju sam naučio stati na loptu i biti svjestan situacije. I onda je sve krenulo dobro.