Razgovor uz kavicu

Svatko od nas ima svoj ritual ispijanja kave, svoj kafić, svog barmena- barista koji znanjem, sposobnošću, tehnikom

i elegancijom spravlja najbolju kavu. Uživajući u aromi i okusu crnog napitka doživljavamo čisto zadovoljstvo, ne trudeći se spoznati istinu o čarobnom voću. Taj crni napitak spravljen od prženog i samljevenog zrna, vuče korijen iz riječi „qahwa“, a legenda kaže da je afrički pastir Kaldin bacio šaku bobica u vatru i posudu s vrelom vodom. Nastavak je znan, a upravo  susret „razgovor uz kavicu“ s Dariom Šimićem, nekadašnjim nogometašem vatrenih,  Dinama, Milana, Intera i Monaka, a danas vlasnikom brenda Vivas kaffe, nas je zaintrigirao u otkrivanju pravljenja najboljeg crnog napitka na svijetu. Dario je krenuo pričom o organoleptičkim svojstvima kave koje je moguće utvrditi jedino uz pomoć senzorskih analitičara, odnosno osjetila kušača. Okus, miris i boja prema tipu zrna, te način prženja daju aromu, jakost, kiselost i punoću pojedine kave. Vjeruje se da je kava otkrivena u Abesiniju, u istočnoj Africi 800 godina poslije Krista, pa je i Dario poželio otići na licu mjesta u današnju Etiopiju, tražeći jedinstveno zrno koje bi miješajući, spravljao u svojim kaffe-ima. Taj put“ sna kavopija“je bio poslovni i humanitarni, doniravši afričkoj djeci znatna financijska sredstva.
„U Etiopiji sam upoznao ljude kojim je kava život i borba za opstanak cijele obitelji. Rade na 3000 metara nadmorske visine, na plantažama koje pod određenim kutom obasjava sunce i daju tu posebnu kvalitetu. Zaljubio sam se u ovaj posao želeći biti uvijek najbolji, a moja misija je, da kava bude poslužena na najbolji način. To je upravo najteže, jer treba izabrati dobru sirovinu, pržiti je i onda miješajući doći do najbolje. Čišćenje i prženje je prezahtjevno, vidjevši koliko muke treba, danas još više cijenim taj gutljaj. To zahtjeva umjetnost u radu, a naša mala proizvodnja reagira na određeno punjenje i izvlači najbolje iz kave. Bitno je, da od skladištenja do konzumenta ona nije prešla veliki put, i su aparati dobro namješteni. Barist-ova ruka je vrlo važna, ta standardizacija daje kvalitetu kave koja je moj san. U šalici kave u našem kafeu dobivate zaista pravu prirodu i tu nema varanja. Okupio sam vrhunsku ekipu, koja se pokazala kao dobitna kombinacija. To su ljudi s 10 godišnjim iskustvom, najbolji u ovom dijelu Europe, i ja smatram da s Vivas caffeom možemo stati uz sam bok svjetskih proizvoda. Sjetimo se samo naših odlazaka u shoping u Italiju i ispijanja espressa kojeg smo hvalili. To želim, da naš gost osjeti i prepozna kvalitetu i da gušta u ispijanju kave. Danas kavom opslužujemo oko 500 kaffe barova, uz svojih petnaest kaffea diljem Hrvatske. Osim toga, oko 350 ljudi je prošlo kroz našu akademiju u zadnje dvije godine, gdje su kroz trening digli jednu svijest, da kava mora biti dobra“.
Dario je 1999 godine krenuo u posao s vodom, rukovodeći se intuicijom da će se jednog dana ulaganje isplatiti. Igrajući, nije se mogao posvetiti poslu, pa je majka preuzela vodeću ulogu i podnijela veliki teret. Završetkom nogometne karijere, braća Josip i Dario kreću u pravi posao. Flaširanje i distribucija brenda Acquviva je danas veliki posao (20 litarske boce za urede), lideri su u tom sektoru i nastavljaju rasti. Novost je danas, da s aparatima za samoposluživanje Vivas caffe se pojavljuju na našem tržištu kao novi brend. Naravno da smo morali dotaknuti i nogometnu temu. „Neću kazati da mi nogomet danas ne nedostaje, školovan sam za to i sigurno da danas imam jednu prazninu. Igrajući s takvim veličinama koji su osvajali Zlatne lopte: Roberto Baggio, Ronaldo, Rivaldo, Kaka, Ševćenko, i sam sam osjetio veliku radost, što je jako važno za nogometaša, da je sretan što igra takav nogomet. Danas kada dođem u Milano, na San Siru srce mi zaigra, ipak sam ja „milanist“. Prema meni odnose se s velikim poštovanjem. Osvojivši dvije Lige prvaka, te broncu na Svj. prvenstvu s vatrenima, dodirnuo sam vrh. Ponosan sam što nakon te medalje je svatko u svijetu znao za malu Hrvatsku. Privilegija je bila biti nogometaš, a igrajući u velikim klubovima i  reprezentaciji zaradio sam veliki novac. Međutim takvih je svega 2 %, što s ostalim, a to je i razlog zbog kojih sam krenuo u zaštitu i osnivanje nogometnog sindikata. Nisu svi mudri da nastave živjeti bez nogometnog adrenalina i da pritom ostanu na zemlji. Čovjek se traži kada prestane s nogometom, a ovaj posao meni pomaže da se dokažem u jednoj novoj utakmici igrajući svaki dan, skrbeći za 150 obitelji koji ovise o meni. Uz to, borim se da ta udruga stane na zdrave noge, jer su u izuzetnom lošem položaju. Nisu svi Modrići, Srne, Šimići… Mnogi su bankrotirali kada je klub otišao u stečaj, te su ostali dužni državi 100-tinjak i više tisuća kuna na ime neplaćenih mirovinskih i socijalnih davanja. Ti mladi ljudi su u jednom kavezu, nitko ih ništa ne pita, ne govori, a to  boli. Zato želim pomoći, jer jedan veliki nogometaš, a danas predsjednik NSH Davor Šuker ne želi uopće pričati na tu temu, odnosno rješavati te probleme. Moja karijera je bila fenomenalna i puštam prirodu da sve ide putem koji me čini sretnim i zadovoljnim. Završavam trenersku licencu A-pro, komentator sam na TV. Napredujem kao čovjek i stremim da još više idem naprijed, da u budućnosti budem spreman za neku funkciju u nogometu, ako dođe. Svjestan sam da proces napredovanja treba zanatski odraditi, tako sam odgajan, a život me je naučio da sve radom dobivam. Ne volim ići glavom kroz zid, i da se pritom dobro osjećam. Danas imam više vremena za sve i svih, za svoje radosti. Onaj nogometni život je bio privilegija, sada su to obitelj i djeca, moja tri sina koji isto igraju nogomet, a ja sam danas njima samo otac sa svim problemima koje djeca stvaraju“.