Nema predaje

Nema predaje ni nakon 40 godina. Jedan od najpopularnijih, najdugovječnijih, ali i najprofesionalnijih domaćih rock bendova

ove godine slavi četrdeset godina svog postojanja.
Parni valjak osnovan je 1975., a do danas su objavili 18 studijskih albuma, pet live albuma i osam kompilacija, nagrađeni su s 15 Porina i odsvirali stotine koncerata na kojima su podizali profesionalnu razinu domaće rock scene. Pjevač Aki Rahimovski, te gitarist, tekstopisac, kompozitor i aranžer Husein Hasanefendić Hus osnivači su i jedini izvorni članovi benda koji već četiri desetljeća praši glazbenom scenom. Slavljenički koncert u Splitu bio je valjan razlog za ponovni susret s Husom i razgovor o bendu.  
Koje su bile emocije kada se stvarao bend prije četrdeset godina i koje su danas?
Zapravo ne mogu dokučiti što je meni bilo u glavi u tim godinama, imam dojam da apsolutno ničeg nisam bio svjestan. Vjerujem da smo svi zajedno svirali po nekim instinktima koji su nas vodili u to vrijeme. Bilo je nemoguće zamisliti razvoj i, na koncu, da ćemo toliko trajati. Nije bilo predloška, mi smo startali kao predgrupa slavljeničke YU-grupe, nama je izgledalo nevjerojatno da netko slavi pet godina rada. I, zapravo, kada sve sublimiram, tih 40 godina je brzo prošlo. To je zastrašujuće, imam dojam da smo sjeli u space-shuttle i razvalili svjetlosnu brzinu. I sada je pitanje – sutra? Teško je ljudima objasniti da se čovjek pretvori u ono što radi, ne mogu zamisliti život a da nisam muzičar i da ne radim pjesme. Iako je danas van pameti snimati albume, sve je drugačije. Pametnije je raditi pjesmu po pjesmu i u jednom trenutku ponuditi kompilaciju jer danas ne možete neke strategije razvijati na osnovi iskustva zadnjih godina. Razlog tome je da se sve munjevito mijenja. Perspektiva je svirati dok osjećamo tu želju, veselje, pa kako god. Raduje nas da je i naša publika ostarjela s nama, ali i da nas mlada publika želi i privlači. Emocija i energija koju mi, bez obzira na naše godine, dajemo još nas više drže.
I dok je to tako, sutra je svjetlo.
Muzičar ste, gitarist i skladatelj, no u kojoj ulozi najviše uživate?
Pišem u intimi, kada u nekim trenucima uspijem isključiti svijet oko sebe, jednostavno uđem u zonu u kojoj me ponese splet tonova ili neka ideja teksta. I ja otplovim. Radim u tom nekom zatvorenom svijetu, i to stanje mi je možda najdraže. S druge strane, svirati pred publikom, to je pak svjesno stanje, nešto gdje su sva osjetila aktivna. Gledam i osluškujem reakcije i uživam u soundu koji izvodimo, bez obzira je li to akustična ili električna verzija. Kada bih morao birati, teško bi bilo odabrati, samo svirati ili samo pisati pjesme. Sretan sam što mogu raditi i jedno i drugo.
Koliko zrelost znači na pozornici, odnosno koliko je bitna za kvalitetu?
Zrelost, nemam pojma. Vjerojatno je ona neka komparativna prednost. Uspjeh je biti što bliže onom entuzijazmu koji je mladenački. Kada bismo samo zrelost, iskustvo i znanje akumulirali, kada bi ono bilo ključno, mislim da bi bilo sve perfektno, ali da bi nedostajao onaj zanos. Kada si mlad i spreman osvojiti svijet, taj zanos, želja i energija koja buja, ona daje pobjedničku notu. Mladi klinci koji sviraju nisu ni svjesni, nemaju iskustva, ali pobjeđuju tom željom. Parni valjak pokušavam držati napetim u tom smislu, moramo imati cilj i taj zanos se ne smije izgubiti. Iskustvo olakšava realizaciju nečega, ali se vrlo često pretvori u mehaniku. Bitno je i kada se rade pjesme i kada se svira, zadržati tog Petra Pana u sebi, jer iskustvo te pomalo pretvori u cinika. Imamo sreću da je pjevač Aki sulud lik, vrlo često pretjera u toj silnoj energiji, on bi eksplodirao od tog naboja, ali je sretna okolnost da svi uđemo u zonu gdje se posao kao takav ne osjeća. Jednostavno se desi moment u kojem uđemo, u kojem je prekrasno i nakon koncerta nam dođu i kažu: ‘Bilo je super.’
Što je to dobar koncert?
Sjećam se svakog koncerta kad i kako je počeo, a što se dalje događalo, nemam pojma. To je dobar koncert, kada smo svi bili unutra. Ima koncerata kada se to ne dogodi, nešto tehnički nije štimalo ili mi znamo biti indisponirani jer nismo roboti. Ta gornja amplituda nije uvijek moguća, ali kada se dogode zajednički ‘pikovi’, e to je ono najbolje.
Koliko danas ima kvalitetnog rocka na našoj glazbenoj sceni?
Ima ga, ono što je zapravo problem trenutka u svemu je pretpostavka što bi trebalo, a pozadina svega je kako prodati i doći do što većeg broja kupaca, konzumenata. Pa se taj neki ukus srozava ne bi li se što dalje dobacilo, pa se događaju formati, radi se na pretpostavkama i onda mediji stvaraju lažnu sliku. Čovjek bi rekao da nema dobre rock glazbe, ode malo off, pa nađe ili ide slušati uživo neke nepoznate bendove. I oduševi se tim klincima koji vode te neke svoje borbe. Ima dobre muzike i među etabliranima, samo nekako je to pretpostavka što se traži. Ta kičasta estrada ima za cilj, ne napraviti dobru pjesmu, nego pogoditi nešto što će korespondirati sa što većim brojem ljudi i pogoditi masovni ukus.
A ono nešto što hrani dušu, to je teško čuti i naletjeti, ne da ne postoji, nego se ne otvara taj prostor dovoljno. Ja sam igrom slučaja čuo bend – Dik za koji nisam prije čuo, a izvode super pjesme, ljetne, duhovite, pametne, melodiozne, odlično aranžirane, pjesme stvorene za megahit. Postoje već dvije godine i ne mogu vjerovati što rade muzički urednici. Ili hit Pantagana od Zinedin Zidana. Klinci su unazad par godina spržili CD, dali mi ga i ja sam to ljeto na brodu stalno slušao taj CD, jer je super, i s, oproštenjem, maksimalnom zajebancijom. Isto tako se taj bend nije nikada vrtio na radiopostajama, pa su ostali izvan fokusa. A kada bi se ta pozitivna energija usmjerila i u plasman toga što je dobro, onda bi se dobar dio klinaca u formativnim godinama opredijelio za tu vrstu glazbe, a ne da djevojčica od sedam godina kaže da bi kad odraste htjela biti Severina. Klinci su otvorena knjiga s praznim stranicama, i tu je ozbiljna odgovornost medija, jer su oni ti, uz roditelje, koji zapostavljaju. To je ključan moment u odgoju, ima dobre glazbe, ali se ne zna za nju.
Kompozitor ste, pa nas zanima kako nastaju vaše balade. Radite li kao u škveru ili u nekoj opuštajućoj atmosferi?
(Smijeh) Ne znam. Istina je i jedno i drugo. Moment, uz neki ugođaj, ali i da svjesno idem raditi je formula koja kod mene funkcionira. Želim, hoću svirati, raditi i često – ništa, događa se da nakon nekog rada imam nula bodova. Ali je simptomatično da se, kada sam u takvoj fazi, akumulira neka ideja, rif, koji ostaje zapisan negdje. S druge strane, tih mističnih trenutaka, koji su nerazumljivi, događaju se, kao da mi ih je netko dodao. ‘Mir na jastuku’ nastala je tako da sam se vozio odnekud prema kući i počeo pjevušiti tekst koji je dolazio sam od sebe, ‘ti si razlog što postojiš, ti si razlog što sam tu…’ i došavši kući, odmah sam uzeo gitaru i imao u tren gotovu pjesmu. ‘Jesen u meni’ na sličan način je nastala, krenem pjevati i pjesma je bila tu u pola sata. Ali ‘Sve miriše na nju’ je bila negdje pola godine, jer nisam uspijevao naći nastavak koji sam slutio u glavi. I u jednom trenutku bum, opet kompletan tekst i melodija. Tako da nema univerzalne sheme, već slučaj do slučaja. Uvijek bih preporučio, kada bi to bilo relevantno, ipak sebe natjerati na rad, jer doći će ‘ono’ prije ili kasnije. Netko čeka vječnost, a meni se to uvijek poklopi kada se zapustim. Ima perioda kada hoću čitati, gledati filmove, s prijateljima ići na večere, jednostavno - živjeti. A onda zapravo shvatim da sam prazan, da nemam ni želju ni ideju. Tada se zatvorim, uzmem matrice bluesa jer obožavam svirati blues, pa me uz neki rif to stanje potakne i postajem bliži rezultatu.
Što je presudno da bi bend dobro funkcionirao i koliko u njemu ima demokracije?  
Ima par modela, jedan od uobičajenih, zapadnjačkih jest da se ima ugovorne obaveze koje su tako detaljno riješene da volja ne igra ulogu, već su to obaveze, probe, koncerti, promocije i to tako mora biti. Drugi način je kada bend ima zajednički cilj, da želimo svirati i biti uspješni, raditi najbolje što možemo i tu ugovori ne trebaju jer su motivi u čovjeku. Premda nije uvijek sve u cvijeću, imamo i mi konstruktivnih svađa, jer smo na koncu svi različiti, i to možda daje naš prepoznatljivi ‘štih’ koji je zbroj naših osobnosti. Bitno je da se svi unutar grupe ne osjećamo kao plaćenici. Ovo je zajednički bend, naravno uz svu problematiku, a bazično je u nekoj krajnjoj situaciji, kada ne postoji konsenzus, da sam ja taj koji donosi odluku. Najčešće želim i postižem to da zajednički odlučimo što ćemo i kako dalje, i to je demokracija. Danas djedice još uspješnije vladaju rock scenom. U tim velikim bendovima pretpostavljam da novac nije primaran, već ih goni strast i ljubav prema muzici i publici. Vjerujem da se to i Parnom valjku događa… Ja bih rado volio kazati da smo financijski osigurani za čitav život, međutim nismo, jer radimo na malom tržištu. Nismo u situaciji da je ovo jedini način kako možemo živjeti, ali mislim da je bliže tome da imamo osjećaj da je sve u redu. Čovjek je svjestan smrtnosti, i što je bliže tome, tko to može više kontrolirati, nije da se ta tema ne pojavljuje u glavi. Sviraš i snimaš 20, 40 godina i nekako je sve u redu. Imaš motiv, jer Stonesi su još uvijek na sceni, mogu snimati u kojekakvim varijantama, a pojedinačno i Keith, i Mick i Ronnie rado eksperimentiraju solo projektima, ali zajedno su zbog razloga da nitko ne zvuči tako dobro kao oni. Novac nije presudan, već ta produžena iluzija da je i danas sve O.K., još smo u duši klinci i sviramo uživajući, na zadovoljstvo svih. Kod mene je svakako razmišljanje slično. Na splitskom koncertu nisam ni bio svjestan svojih godina, nego sam uživao u transfuziji koje sam dobivao od publike, i to je taj motiv.
Što vas privlači kao umjetnika?
Moram priznati da nikada nisam pristao i sebe ne doživljavam kao umjetnika. Nemam odnos da je ovo što radim umjetnost, pišem neka svoja razmišljanja i ako je to umjetnost, onda sam sretan, jer ne znam zaslužujem li taj epitet. U pjesmama koje pišem ima i dobrih rečenica, metafora, ali nemam osjećaj da bih to mogao objaviti kao zbirku pjesama. Hoće li to netko tretirati kao umjetnost ili zanat, meni je svejedno. Ali me čini zadovoljnim što me vi kao umjetnik tretirate kao umjetnika.
Kako odabirete gitare? Na koncertu se služite s dosta njih…
To je nešto što se uvijek zapitkujem i ima li opravdanja u konačnici. Jedna je naštimana s kapodasterom, jedna je dvanaestica koja stvara drugu boju, kod električnih svaka ima svoju posebnost, kako zvuči i kakvu energiju sama gitara daje. Za neku pjesmu jedna mi jednostavno leži u ruci i mijenjam zato što mi bolje zvuči kada sviram tu pjesmu s njom. Interesantan je taj odnos prema gitarama jer sam vrlo blizu ljubomori, nije mi drago da mi se netko vrzma oko žene, a ne volim isto tako da mi netko prebire po mojim gitarama. Brk mi je toliko blizak pa on može. Gitaristi imaju neki čudan odnos prema instrumentu, sebi ugađam i ta interaktivnost u mom slučaju je vrlo intimna. Fender Stratocaster iz 62. godine mi je poput žene. Inače za puno pjesama i balada, a da nisam svjestan, kao predložak sam uzeo svoju ženu. Zapravo mi je toliko toga u životu dobrog učinila, da ima i toliko uloga u mojim pjesmama.
Je li ona toga svjesna?
Ne znam, pretpostavljam. Je li netko razumije da ja u svojim pjesmama pokušavam neke slojeve napraviti? ‘Uhvati ritam’ je politička pjesma, svi padaju u nesvijest na tu moju primjedbu, kao zašto… Ona je rađena u doba socijalizma i neke rečenice su bile proizvod ukupne situacije.  ‘Lagano’ govori o ljudima koji odlaze trbuhom za kruhom, a sada se to poklapa, jer ljudi ponovno odlaze. ‘Jesen u meni’ ili ‘Sve miriše na nju’ tamo ta neka žena kojoj se obraćam je izgubljena mladost, samo je pitanje kako se čuje i razumije.
O čemu sanjate?
Tu je najpoštenije da kažem ‘Daj Bože zdravlja mojima’. Kada bih ulovio tu zlatnu ribicu, prvo to, ali u ovom svijetu sanjam da još nisam napisao svoju najbolju pjesmu, da će doći da odsviramo najbolji koncert, da još nismo kao grupa napravili ono što možemo. Privatno sanjarenje da nam je sve potaman. Malo sebično, ali to je u čovjeku, jer nisam sretan ako svi u mojem okruženju nisu isto tako zadovoljni i sretni. Svi elementi sreće su u mojoj košari, uspješni smo, financijski O.K., harmonija je u obitelji, a potpuna sreća je nemoguća ako živiš u društvu u kojem je dobar dio društva nesretan. Nemaš s kim dijeliti. To mi je grozno. Koji je izbor, ne možeš mijenjati, nitko te ništa ne pita, ne možeš značajno nešto promijeniti, ali ja svojim primjerom eto radim ispravno s dušom. I onda se zatvaraš u svoj svijet, odeš na neko mjesto gdje je sve po tvom. Eto, ja maštam da to mjesto, gdje je sve po mom, koje sam ja stvorio, traje što duže.