Mlado orlovo pero

S djecom je potrebna čašica mudrosti, karatil razuma i more strpljenja, pa ipak ne odrastaju samo djeca, odrastaju i roditelji.

Nakon stotinjak intervjua s dragim ljudima, osjećam i izražavam zahvalnost za „gozbu“ koji mi je priredio, skupio sam hrabrost i zamolio sina za ovaj intervju. Svojim kvalitetnim mukotrpnim radom ( enciklopedija o Hajdukovom dresu, te biografija o najvećem kapetanu Hajduka ) i zrelom pristupu života, prepoznao je priliku koji bi mnogi odbacili i uljuljali se u bonacu života. Zanemario je svoju profesiju (magistar kineziologije) i uronio u duboko plavetnilo novinarskog zanata. Vidim strast, energiju, hrabrost, perfekcionizam, želju da svoj rad dovede kako treba, i kao što Petrasov Marović zapita “Cvite – ča od tebe lipše miriše? – odgovara Dite„
Kao tinejđer svojim postupcima nisi puno obećavao, koje su misli tada vrludale?
Krenuo bih s počecima moje sportske karijere kada sam s deset godina započeo trenirati vaterpolo u Jadrana. Bio sam zaljubljenik tog sporta, trenirali smo svakodnevno, ljeti dvaput na dan, ujutro plivački trening, popodne rad s loptom i trening utakmice. Bilo je naporno, ponekad iscrpljujuće, ali uz veliku ljubav sve se dalo prevladati. U klubu sam stekao divna prijateljstva, uživao u brojnim putovanjima, utakmice su bile vrhunac i de fakto smo bili nepobjedivi. Taj sport me oblikovao i pokazao put kako biti bolji čovjek. Dali su mi volju za radom, čistoćom, radnim navikama, „pospugao“ sam nešto što u vama ostane za cijeli život. Zato je važno da dijete što ranije započne s treniranjem, neka traži sport u kojem će uživati i oblikovati se u pozitivnu osobu. U tom mom odrastanju bilo je i negativnosti. Veliku ulogu odigrali su mater i otac, koji me nisu pritiskali da moram nešto postići u sportu. Otac je bio dobar sportaš, jedriličar koji je samo nastojao da budem u nekom sportu. Roditelji su često velika zapreka, jer zbog svoje ambicioznosti nabiju kompleks svom mališanu „da nešto mora“. I tako sam 2000. godine bio dio momčadi koja je osvojila juniorsko prvenstvo Hrvatske. Bila je to generacija, kažu, jedna od najboljih: golman Pavić, Delaš, Šetka, Koljanin, Žanetić, Antonijević, Bezić…, treneri su nam bili Duhović, Bjelanović i Ivan Asić. Upisao sam srednju školu, počele su prve ljubavi, svijet mi se otvorio i ja sam zanemario treniranje, što je bio potpuno krivi potez. S najboljim prijateljem iz razreda Perom Gudićem, koji je bio veliki talent u nogometu, kapetan kadeta Hajduka, krenuo sam u nestašluke, zabavljati se, lampati, tulumariti. Oboje smo napustili sport koje smo obožavali, jer se tada u našim glavama pojavila misao da ignorirajući školu, sport i obaveze, najvažnije je biti „faca“. U pubertetu su se desile stvari na koje nisam bio dorastao, ni bio spreman suočiti se i othrvati se. Tih par godina mozak je radio maksimalno, nisam bio zreo da sagledam sve aspekte svog ponašanja. U školi sam bio jako loš, nisam imao nikakav cilj. Baš sam bio nestašan, moja obitelj je najviše ispaštala zbog briga. Divim se materi i ocu koji su to sve izdržali i danas sam im zahvalan do neba što nikada nisu odustali od mene. Bili su to razgovori i uvjeravanja koji nisu dopirali do mene, i onda nakon te pubertetske neozbiljnosti, sve ono što su godinama s velikom ljubavlju govorili, najednom dođe „pamet u glavu“. Otvorile su mi se „čakre“, uvidio sam u kojem krivom smjeru sam kormilario. Ljubav mojih roditelja je bila glavni pokretač pozitive u mom tijelu. Počeo sam graditi nov život na greškama, što je blagoslov. Veliki problem je kada se prodaje magla da se uči na tuđim greškama, život je nešto drugo. Nitko nije savršen, uvidio sam što valja, racionalizirao stvari i poželio kvalitetno iskoristiti svoj život.
Krenuo si studirati kineziološki fakultet, u najkraćem roku kao jedan od najboljih studenata si ga završio. Kako se dogodila ta transformacija?
Nakon prekida s vaterpolom, godinama nisam ništa trenirao. U našem tada malom stanu napravio sam utege, trenirao u portunu i sebi zadavao ciljeve. Osjetio sam koliko mi je tijelo vapilo za treniranjem, odjednom sam imao cilj, čuo sam za fakultet koji je u meni pobudio zanimanje. To je bila skroz pozitivna priča, ali i zahtjevna jer se trebalo pripremiti za upis. Morao sam plivati, trčati, skakati…boriti se s štopericom, tu je opet uskočio otac sa savjetima i pomoći, radio sam s nekolicinom trenera koji su mi pomogli da se u kratkom roku dobro pripremim. Dogodila se kemija, dobio sam nevjerojatnu snagu, elan, želja je bila prevelika, trenirao sam kao Filipović. Na prijemnom ispitu sam od dvjestotinjak kandidata bio drugi, na kraju zbog loših ocjena iz srednje škole ukupno šesti. To je bila fešta, uvidio sam da ako imaš cilj, da je sve moguće. Znam da su mater i otac guštali više od mene, koliko god sam ja bio zaslužan, bila je to pobjeda obitelji. Bio sam ponosan, jer sam uvidio koliku sreću i zadovoljstvo sam tim činom pridonio da svi uživamo. Fakultet je trajao šest godina, stekao sam nove prijatelje, nekolicinu dragih profesora, proširio vidike, shvatio koliko život može biti kvalitetan i lijep. Uživao sam studirati, moj cilj je bio da istražim sve kvalitete koje mi je faks pružio, bio sam ljut na sebe kad bih dobio četvorku, razlog je bio taj što sam zadao sebi zadatak da budem dobar student, sebi na ponos. Vjerujte, nikada mi roditelji nisu rekli „UČI“.
Nakon završenog fakulteta, dogodile su se nove okolnosti, odlučio si se za put neizvjesnosti…
Većina ljudi koji završe taj faks mogu predavati u osnovnoj ili srednjoj školi, ili biti sportski trener. Sve sam to prošao, predavao godinu dana u osnovnoj školi, polagao stručni ispit, usporedno s tim trenirao godinama nekolicinu sportaša, konobario, ali jednostavno se u tome filmu nisam vidio. Započeo sam na jednom projektu koji me zaintrigirao, na kojem sam radio više od pet godina. Bila je to knjiga – enciklopedija Hajdukovog dresa koja je sadržavala povijest bilog dresa od osnutka 1911. do 2017. godine. Iziskivalo je veliki istraživački rad, pomagali su mi ljudi iz Splita, iz cijelog svijeta. Društvena mreža Facebook je odigrala veliku ulogu, neki gube vrijeme na njoj, uvidio sam da mogu ostvariti brojne kontakte s ljudima koji su mi bili od velike pomoći. Bez njih knjiga bi bila osakaćena, dobivao sam fotografije, zanimljive anegdote, intervjue, priče, podatke, i tako je ta knjiga dobila priču na preko četiristo stranica. Takvu knjigu ima samo par klubova u svijetu, ali ovakvu enciklopediju nema nitko. I po tome je Hajduk jedinstven. Bila je to moja zahvalnost voljenom klubu, voljenom Splitu. U tom radu bilo je i velikih problema, ali se upornost isplatila, Mirko Filipović je izjavio da je talent 10 %, a ostalo upornost, što je istina. Veliki grafički dizajner Boris Ljubičić je dizajnirao naslovnicu, kada sam ga nazvao i zamolio za suradnju, na prvu „U sridu“ je bio oduševljen. Poslao je nekolicinu skica, da bi na kraju zajedno odlučili „bilo na bilo“, što je ispalo fenomenalno. Divan meštar i krasan čovjek. Radeći na knjizi upoznao sam divne ljude, proširio krug, postao bogatiji, što je i smisao života.
Radeći na toj knjizi, počeo si otkrivati svoj talent i novinarski nerv. Što te toliko zagolicalo da danas tako duboko zaroniš u morsko plavetnilo i kreneš u novinarske vode?
Novinarstvo je jedan vid umjetnosti. Zasigurno imam umjetničke gene, mater je čista umjetnička duša s pedigreom graf-dizajna, a otac je umjetnik od glave do pete, izrađuje divne skulpture, priređuje izložbe u najcjenjenijim galerijama, piše eseje, putopise, intervjue, knjige, tako da smo mi jedna prava splitska umjetnička familija. Volim crtati, obožavam fotografiju, novinarstvo me oduvijek zanimalo. Često sam sjedio uz oca i pratio njegovo pisanje, razgovarao o formi i što je važno napomenuti. Tako se polako sve zaokružilo i spojilo, tražio sam svoj put da doznam što leži u meni, da budem zadovoljan. Da svoje ideje i misli predočim u djela. Zgražam se kada roditelji gnječe svoju djecu, ne bili ostvarili svoje frustracije. Velika zahvalnost mojim roditeljima što su mi dali slobodu, učili me da prvo što trebaš biti je dobar čovjek, koji treba razumjeti svoje osobnosti i razvijati ih kako treba, darivati i imati svoj svijet u kojem ću neizmjerno uživati. Danas radeći na novim projektima prvenstveno me privlače karakterni ljudi, nije važno iz koje domene, da me prvenstveno obogate riječju i djelom. Imam potrebu ih opisati, istražiti na svoj način, jer oni to zaslužuju. Želim da ljudi kada uzmu moju knjigu zaplaču i nasmiju se, smatram da knjiga nije dobra, ako čitatelj ne prepozna emociju. Dobra fotografija, dobar tekst, mora biti zanimljiva. Dosadne, suhoparne knjige nikog ne zanimaju, završiti će na polici koju će prašina pokriti i od tuge ishlapiti.
Nakon prve, došla je i druga – autobiografija o najvećem kapetanu Hajduka. To je bio zahtjevan projekt u smislu istraživačkog novinarskog rada, a ti si na preko četiristo stranica napravio djelo, za koju kažu da je najbolja autobiografska sportska knjiga.

Promocija je bila veličanstvena, kako si se osjećao kao zvijezda tog trenutka?
Osjećaj je bio prekrasan, još sam bio ponosniji što su ljudi prepoznali i honorirali moj rad, moju muku i trud. Projekat je trajao dvije godine, zahtijevao je drugačiji rad i pristup. Istražiti život Frane Matošića, od teškog djetinjstva, gladi, dva rata, velikog autoriteta kao nogometaša, vođe i kapetana kojeg su svi uvažavali u Splitu i van njega, bio je sve samo ne lagan posao. Dvije godine sam de facto živio s njim, skoro pa sam znao kada je i što imao za obid u pjat. Na kraju je ispalo da sam kao autor prezadovoljan, Hajduk i Županijski nogometni savez su stali iza tog projekta, napravljena je promocija koja je bila san snova na 108. rođendan kluba. Divno je kada uvidiš da dvije godine rada nisu bile uzaludne, da su ljudi osjetili emociju, a kada su počeli govoriti o knjizi i o mom radu, nisam mogao vjerovati. Vidjevši tu iskrenost kod ljudi, a i suze moje matere, oca, brata Marina, babe Ane i Zlate, moje Tamare, sreći nije bilo kraja. Uvidio sam koliko život može biti lijep ako radiš s ljubavlju nešto kvalitetno. Naravno da sam dobio na sigurnosti, elanu za nove projekte. Ne zadovoljavam se s postignutim, već podižem ljestvicu. Trenutno radim na pet projekata, jedan je tajna, mislim da će zasigurno izazvati veliki interes - riječ je o životu i uspjesima jednog velikana hrvatskog i svjetskog sporta uopće.
Kao mlad čovjek krenuo si putem kojim sam kao roditelj zadivljen, a to je da si odbacio mogućnost rada u nekoj sredini, osnovao si svoju firmicu i tražiš svoj put…   
Istina, ali moram biti iskren i napomenuti da do tog ne bi ni došlo bez potpore vas roditelja. Ta firma je malena, vodilja je bila riječ „sloboda“. Ne želim robovati i imati nadređenog koji će me ograničavati, jednostavno želim biti gospodar svog tijela i misli. Zadajem sebi zadatke koji su najteži, smatram da zbog takvog stava nisam ni bahat, umišljen, prepotentan, već želim planirati svoj put i biti zadovoljan, sretan i slobodan. Šireći taj krug oko sebe i dragi ljudi će isto to osjećati. Preporuka mladima je da bez straha, hrabro zagrizu fetu kruva koja će u početku biti tvrda. Vjerujte u svoje ideje i snove. Uspjeh i zadovoljstvo će doći, jer živjeti svoj život je i svrha postojanja.