Daline gitare

Ovo je priča o iskazanoj ljubavi prema muzici i gitari kao instrumentu, a Dalibor Jurašin Orao kapetan duge plovidbe

je mislio da na tom svom putovanju nema roka trajanja. Za pravu muziku i njegovo muziciranje treba odvojiti puno vremena, jer inače sve gubi smisao, pa je i napustio kormilarenje brodom, a sve zbog muzike. Ta zarazna ljubav reflektirala se svakodnevnim deseterosatnim muziciranjem, i tako desetljećima. Obožavao je džez muziku, a  specifikum te muzike, pa i same improvizacije leži u činjenici da su džez muzičari, pa tako i Dale često bili neobrazovani u muzičkom smislu, ali izrazito talentirani, što je dalo jednu dodatnu notu topline, doživljaja u trenutku kada se ona izvodi. Nadograđivao se učeći sam, a gitara je bila instrument kao bunar bez dna, gdje nije bilo kraja istraživanjima. Bilo je mnoštvo njegovih kreacija koju je od običnog trenutka znao napraviti u onaj za pamćenje. Sloboda, a to džez upravo pruža, je pravac koji priča priču koja otkriva samo srce. Ponekad je to plačljivi, tužni ton prepun improvizacije, a Dali je zvuk gitare dolazio kroz pojačalo pravo u srce, gdje je  stapao harmonije, melodije, ritam, a ukupan rezultat je da nitko tako nije prebirao po žicama. Osim iznimne tehnike muziciranja, posjedovao je i briljantnu tehniku izrade gitara. Bio je to njegov hobi iz snova, savršen u izradi i intonaciji, iako će neke tajne ostati vječne ( u izradi ljepila i lakova). Njegova radiona je bila svijet u kojoj su samo odabrani mogli zaviriti i biti na trenutke dio tog svijeta. Bio sam počašćen što sam često ispijao kavu uz obavezan španjulet, razgovarao onako intimno o zahvatima koje je baš tada imao na nekom svom modelu. Koristi je najbolje drvo, a proces izrade bio je detaljan i dugotrajan, doveden do perfekcije. Kvaliteti zvuka pridavao je najveću pažnju, a svaka njegova gitara davala je neki drugačiji ton, zvuk koji je samo on tražio u svom muziciranju. Iako su mnogi bili zainteresirani za kupnju glazbala, njegov odgovor je bio,“ s prodajom bi bio osiromašen i tužan, a onaj ton koji sam tražio i dobio više ne bih nikada više čuo“. Ipak je nekolicini svojih prijatelja izradio modele gitara koje su oni htjeli. Spomen o nekom tekstu za medije bi istog trena s gnušanjem odbacivao. Godinama sam vjerovao da će „pokleknuti“ i pristati na intervju, ali nažalost ono se dogodilo tek nakon njegovog odlaska. Ostati će upamćen po svojim gitarama, kritika kod široke publike je izostala, jer mnoštvo snimljenih materijala je ostala u kompjuteru, ali onih tridesetak što ih je izradio je i previše za jedan život. Svijet je tužan, sve je daleko i tajno, nije sve bajno, a njegov brk je nestao, i vjerujem da gori njegovi prsti trepere i prebiru po žicama svirajući džez varijante, rade neke nove improvizacije i gitare.