splitski umjetnik, PUTOPISAC, NOVINAR, jedriličar

Ursula Polster

Željan Radman

Gurman

Umjetnost je oduvijek bila povezana s osjetilima koje djeluju na naše osjećaje, pritom je  hrana jako emocionalno sredstvo.

Stoga je povezanost samog doživljaja hranjenja u uskoj vezi s kreativnim potencijalom umjetnika. U njegovoj Pimpinelli osjećati ćete se zbilja ugodno, uz jela koje će biti sjajno iznenađenje. Nema tu suvišne dekoracije na pjatu i kićenih malenih zalogaja, već tradicionalna domaća jela spravljenih na Željanov način, što jelu daje poseban intonaciun. Prepoznati čete putem osjetila vrijednost njegovog kulinarskog rada, njegove finese, njegovu strast. Šaljivđija, gurman, hedonist, glazbenik, putnik, šarmer pun života koji vašem srcu radi veselje i uzvisuje dušu. Upravo to što nam danas nedostaje, da uživamo u kvalitetnom jelu u domaćoj atmosferi, kako bi trenutno potaknuli osjećaj zadovoljstva, ali i veselja. A taj doživljaj nam baš pruža Željan i njegova Pimpinella.
Muzika
Već sa 6 godina sam počeo svirati violinu, takoreći prije sam naučio note nego tablicu množenja. Bio sam talentiran, uz to sam i volio glazbu. U muzičkoj školi sam svirao klavir i gitaru. I tako u jednom trenutku, kao mlad tinejđer sam zajedno s prijateljima Željkom Baričićem i Pipom Ćovićem osnovali bend Mladi batali, a kako su oni bili okušani gitaristi, mene je dopao bas, jer je on nedostajao. U to vrijeme postojali su Batali u kojem je moj polubrat Dikan Radeljak svirao, i koji su nam u početku pomagali tako da smo nastupali kao njihova predgrupa. Ta pomoć je kratko trajala, nekih 6 mjeseci i mi smo krenuli svojim putem. Dolazili su razni bubnjari, a te 1966 godine smo postali jedan jako dobar zabavljački bend, nastupali po plesnjacima i maturalnim zabavama. Dolaskom Nene Vilovića u bendu, počeli smo svirati vlastite pjesme, pa smo na Splitskom festivalu 1969 godine dobili nagradu kao najbolji debitanti ( Na vrh brda vrba mrda ). S nama je pjevala Đurđica Barlović i Nives Nizić. Taj posao je bio prilično težak u smislu putovanja, turneja, u međuvremenu sam počeo voditi kultni lokal Semafor i više nisam mogao sjediti na dvije stolice. Napustio sam bend u najboljim prijateljskim odnosima 1977 godine, a kasnije je od benda nastao Magazin.
Semafor
Stjecajem okolnosti sam ušao u taj posao, jer je moj polubrat ( zajedno s partnerom 1970 godine ga je otvorio ), otišao živjeti u Rim. I tako je nastala situacija gdje je obitelj trebala nastaviti započeti posao. Nisam imao izbora, bilo je u pitanje dobrobit cijele obitelji, a taj posao je tražio cjelodnevni angažman. Moram napomenuti da je muzika bila najbolji dio mog života, a sve ostalo je bilo daleko teže i manje zadovoljstva nego što je bila glazba. Ali to je tada bio siguran put, a baviti se glazbom bilo je danas jesi, sutra tko zna. Semafor je u to vrijeme bio među 2-3 najpopularnija lokala u Splitu. To je bilo lijepo vrijeme, ljudi su imali dosta novaca, vremena i bilo koja inovacija je donosila profit. Jedini problem je bilo restriktivno zapošljavanje, ali se to nadoknađivalo velikim radom i odricanjem. Publika je bila fenomenalna, taj lokal nikada nije imao „barufe“, i u pravom smislu je postao legenda. U unutarnjem dvoetažnom prostoru koji je imao 40-tak kvadrata priređivali smo izložbe, koncerte Bajage, Time, Magazina…Na katu je bilo sastajalište „elite“, Semafor je bio mjesto dobre zabave i užitka, okupljalište sportaša, muzičara, umjetnika, ali i mladih. I dan danas dobro radi, krasan kafić i restoran s patinom.
Pimpinella
Postojala je moja želja za ugostiteljstvom, kužinavanjem, htio sam se okušati u nekom malo kompleksnijem i težem poslu, a to je restoran i katering. Krenuo sam sramežljivo 2000 godine, otvorio Pimpinellu i ispipavao puls dragih ljudi. Mislio sam napraviti otvaranje koje bi trajalo mjesec dana, svakodnevno pozvati desetak ljudi, međutim nakon četiri dana sve je bilo puno, bio je to pun pogodak. Dobra i kvalitetna hrana za ne puno novaca, sve domaće  probrane namirnice, nema zaliha i zaleđenih stvari, sve friško i taj sam nivo uspio zadržati i danas. Nakon 19 godina važimo za lokal u kojem se dobro jede. To je naizgled obična tratorija, iskreno nisam ni želio da drugačije izgleda, jer bi uz reprezentativan izgled zahtijevalo i veće cijene i kompletno nov način poslovanja. Ovako sam zadržao duh dobre splitske spize. Katering je isto tako uspješan, mislim da smo među 2-3 najbolja kateringa u gradu. Dokada se mislim ovim baviti, dok se ne umorim.
Kuhanje je Vaša strast…
Prije je to bila glazba i taj period nikom ne bih dao, danas je to kužinavanje. Pozvati svoje prijatelje i zajedno se uz veselje zabavljati. Moram kazati što me žalosti, svake godine smo organizirali svirku starog benda, upriličili bi koncert, ali smrću našeg bubnjara Zorana Marinkovića je to izgubilo smisao i svrhu. To je završena priča, tako da je danas sve podređeno kuhanju. Moja strast su i putovanja kroz koja sam mnogo naučio. U svakom gradu me najviše zanimala tržnica i mjesta na kojima sam mogao opipati puls tog grada, njegov način života. To sam proučavao dosta detaljno, odabrao bih 6-7 restorana, ne onih s Michelinovim zvjezdicama, već tražio priču među domicilnim ljudima i učio.
Tko Vas je uputio u tajne tog zanata?
Moja majka je bila vrsna kuharica i veliki broj riceta mi je dala. Osim toga mislim da sam i talentiran, a same tajne zanata kao i profesije sam iznio iz Semafora, bez obzira što je to bio kafić. Neka pravila su slična, kako što napraviti i što učiniti
Što najviše volite kuhati?
Obično se volim igrati s grdobinom, spravljati šugove, sada su mi strast juhe. Valjda to dođe s godinama. Riblja juha, s povrćem, batata s đumbirom, crvenom lećom…
Da imate moć, što bi ste promijenili u ugostiteljstvu?
Svatko se češe gdje ga srbi. U ovoj djelatnosti imamo problem s velikim PDV-om i pomanjkanjem radne snage. Kako to riješiti, jednostavno, smanjiti PDV onoliko koliko imaju sve europske zemlje i dozvoliti da radnici iz drugih zemalja mogu raditi. Trenutno svi mi radimo na granici rentabilnosti, uz problem kako zadržati dobrog i vrijednog radnika. Hrana se treba tretirati kao potreba osobe da jede. Vanka je običaj da ljudi jedu jedan obrok u restoranu, jer nemaju vremena kupovati i kuhati. To je dio svakodnevnice, ne tretira se kao dio izlaska. I dok to ne postignemo, nema radosti i veselja za naše građane.
Živite na relaciji Split – Beč…
To radim s radošću, moja žena Monica, koja je balerina, živi u Beču kamo je otišla ratnih godina trbuhom za kruhom. Ta veza funkcionira fenomenalno, i ja sam u jednom sretnom braku ima već 31 godinu. To je odlično za jednu vezu, ovdje živim 20 dana, a onda sam s njom 10 dana. Ovdje radim puno, ona isto tako ( radi kao profesor baleta, koreograf i  režiser ), i tih deset dana smo stalno zajedno. To ovisi o stabilnosti osoba i želje i volje da se brak održi. Svakodnevno se čujemo 5-6 puta i sve naše doživljaje podijelimo u toku dana, a kada smo zajedno, to je medeni mjesec. Nikada se nismo pokarali, niti imali ni jednu svađu, jer nemamo vremena za to.