Kompozitor baluna

Najtrofejniji  hrvatski nogometni trener, vizionar i briljantni taktičar,svojim je radom stvarao nogometnu igru.

Vodio je momčadi iz 14 država: Hajduk,Ajax,Anderlecht, Galatasaray, Dinamo, Avellino, Panathinaikos, Porto, PSG, Atletico, Olympique Marseille,Benfica, Monaco, Fenerbahce, Al-Ittihad, Standard- Liege, te reprezentacije: Jugoslavija, Hrvatska, UAE, Iran.
Zašto je balun ovladao Vama?
Jedina igračka u moje dječačko doba bio je krpaš, nije se imalo novca za kupit bilo kakvu igračku. Igrao se  po ledinama i na ulici. Završivši osmoljetku, upisao sam tehničku školu u Rijeci. Nitko ne će vjerovati da sam prvu registraciju imao za Rijeku. Igrajući za reprezentaciju internata, zapazio me je trener juniora Duković. Zamolio me da dođem igrati za njih, tako da je moj prvi nastup kao nogometaš zabilježen za Rijeku, što je podatak koji malo tko zna. Na kraju školske godine sam otišao kući, tada moj najbolji prijatelj Vlado izgubio je godinu, a ja nisam htio ostati sam, te se nisam ni vratio u Rijeku. Zaposlio sam se u brodogradilište, ali i paralelno igrao za male kvartne klubove Zvijezdu, Borac. Zapazio me je trener Mašković i tako sam jednog dana na nagovor mojih prijatelja došao u „Split“-a. Kada? Tko će se toga sjetit, čekaj, mogla bi to bit 1949 godina. Kao junior sam se istaknuo, te sam po završetku juniorskog staža ušao u prvu momčad kod trenera Petrošića. Bio sam od  rijetkih tipova djece, koji su u ono doba igrali dugom loptom. Za Split sam odigrao 12 sezona, prošao sva takmičenja, dva puta bio sa Splitom u prvu ligu igrajući. To su bile nezaboravne godine, pune prijateljstva, poštovanja i ljubavi. Prve nas je vodio barba Luka Kaliterna, a druge Frane Matošić kroz prvu ligu.
Kako ste krenuli u trenerske vode?
Kada je došlo vrijeme za ostavit se baluna, bilo je radit ili poći u trenersku školu. Govorili su da imam smisla, a jedan od tih je bio Biće Mladinić, moj suigrač i prijatelj. Dvojio sam i na kraju se odlučio za nogomet.Upisao sam se na Zagrebački univerzitet, međutim desila se ona famozna poplava, koja je uništila cijelu dokumentaciju, a  kako nisam htio izgubiti  godinu, upisao sam Visoku trenersku školu u Beograd. Tamo sam da skratim, bio najbolji student, dok je moja žena Ređina šila, radila noću za sve nas. Prvi put poslije 3 i pol mjeseca moga izbivanja iz kuće, kada sam se vratio, bilo mi je teško vidjeti je kako i koliko se žrtvuje, koliko radi. Suze su mi navirale, ali mi je rekla“ moraš završiti“. U svojoj generaciji sam bio najbolji, ako ne i najbolji svih vremena. Moj diplomski rad ocijenjen je s 9, i to zato jer je bio napisan na splitskom dijalektu.
I odmah ste dobili „vruč kumpir“!!!
Barba Luka Kaliterna je Split doveo iz zone u drugu ligu, ali se i ostavio nogometa. Predao mi je klub, tako da sam ja iz đačkih klupa preuzeo momčad. Te smo godine na kraju bili peti, uprava,igrači,novinari, publika, svi su bili zadovoljni sa mnom, izuzev mene, jer sam uvidio da sam radio iz knjiga, a to nije bilo ono što sam želio. Osjetio sam da moram nešto napraviti,  prostor za eksperimentiranje mi je nedostajao. Baš tada se otvorilo radno mjesto trenera juniora Hajduka. Krenuo sam u novu avanturu, jer sam sa djecom mogao praviti rezultat istovremeno i eksperimentirati kroz takmičenje. U stvari,  tu sam počeo peći zanat. Mogao sam tući Vala sa 7:0, ali sam ga tuka 2:0, a ostalo je bilo moje usavršavanje.
Kako ste dolazili do tih novih spoznaja, rješenja u igri, kada nije bilo studijskih putovanja ni interneta kao danas?
Kao igrač imao sam ideju u igri, a kao trener  sposobnost vizionarstva. Ono što je tinjalo u meni, kasnije se pokazalo da je to ono pravo. Izmišljao sam neke detalje i ubacivao ih kroz rad u igri te djece, kroz 4-5 godina sam obradio nekoliko sistema koji su mi kasnije pomogli da varam protivnike.  
Poznati su Vaši treninzi na crnoj šljaci iza istočne tribine starog placa,pojasnite nam  koje su novitade bile ….!!!!
Nitko ne zna pravu vrijednost barba Luke, bio sam prisiljen raditi tamo gdje je i on stvarao. Zbog infrastrukture Hajduk je tada bio siromašan klub, imao je samo dvor, staru murvu i takozvanu Pišarjolu ispod istočne tribine. Kasnije sam „unaprijedio rad“u omladinski dom, kada smo zbog lošeg vremena bili prisiljeni tamo ići. Sav rad odvijao se u malom prostoru, to je bio forte barba Luke, koji je bio stariji čovjek i koji  nije bio trener velikog kretanja po terenu, već je sve radio u malom prostoru. Cijeli njegov rad se svodio na princip ponavljanja. To je temeljni princip učenja i tako da je to siromaštvo Hajduka, mene prisililo na takvu metodu rada. Uvidio sam gdje je ta barba Lukina  „caka“. U nogometu imate mnogo principa: raznovrsnost, takmičenje, fizičke pripreme, a on se bavio samo jednim, principom  beskonačnog ponavljana. Ja sam tomu kasnije dodao princip fizičke pripreme, princip raznovrsnosti rada, metodologiju pobjeđivanja  te išao naprijed. Dao nam je korijene.
Nastavak je bio Vaš bum , nastaje era trofeja, malo o Vašim osjećajima …..
Imao sam sreću da me Hajduk posudio Šibeniku. Tu sam se sukobio sa pravljenjem rezultata, sjećam se bio je to pasji život, neobično teški uvjeti rada. Postigao sam fantastičan uspjeh sa Šibenikom, a moj povratak u voljeni Hajduk je slučajan. Na mene nitko nije računao, igrom slučaja Zebec se pokarao sa upravom i umjesto  da krenem u Olimpiju, s kojom sam sve dogovorio, mene je Tito Kirigin pozvao dva dana prije početka priprema da preuzmem Hajduka.
Koji su to bili gušti?
Bila je izuzetna čast biti trener Hajduka, nisam imao vremena da se radujem tome, razmišljao sam samo o svom radu. U to vrijeme je stigao Brane Oblak, imao sam Holcera, ostalo su bili moji juniori. Oblak je bio kupljen da bude vezni igrač, za takvu igru on nije bio spreman. Na prvu utakmicu sam mu rekao:“neću te staviti u vezu da ne bi igrao slabo, jer ako te splitska publika uvati u đir nafrka si, stavit ću te na centarfora i dajem ti punu slobodu“,. Tu prvu utakmicu je odigra životnu, i više nikada nije zaigra u vezi. U stvari ja sam njega prevario da bi otvorio put Žungulu, koji nije bio  pravi centarfor. On bi se sakriven iza beka ubacivao u pravom trenutku i davao golove. To je ono što sam vam prije kazao, moje vizionarstvo i one puste taktičke utakmice u juniorima. Igra na prvu stativu je palila, centarfora nema, nego je izvučen otraga, Oblak i Jerković su igrali istu igru, tako da sam otvorio put Šurjaku i Žungulu. Ti brojni „centaršutevi“ su davali golove, bila je to neka nova igra  kojoj se protivnici nisu nadali, a kamoli pripremili za takvu igru. Dok su oni analizirali našu igru, prvenstvo je bilo gotovo, postali smo prvaci. To su bila djeca koja su odgojena sa mnom, mogao sam disciplinirati igru, jer sam im bio i otac i mater. Njihov odgoj koji su doveli iz kuće nije današnji odgoj. Bio bi sretan kada bi se dobila utakmica, ali tu sreću nisam javno iskazivao. Moja žena bi mi sto puta rekla“pogledaj druge trenere kako se raduju, vesele,grle, a ti si uvijek musav, kisel“. Mene je svaka pobjeda tjerala na novo razmišljanje, onoga što će sutra doći. Bio sam predan kompletno nogometu, radu kojeg sam neizmjerno volio, a čini mi se da sam ga i znao.
Kojeg ste igrača najviše voljeli?
Teško je to reći, živjeli smo kao jedna familija. Sve su to bila „moja djeca“, neko mi je bio simpatičan na jedan, a drugi na drugi način. Publika se opredijelila za Šurjaka, Jerkovića, Mužinića.., za mene su često puta oni od publike ne pravi igrači, davali više od ovih drugih, npr. Boljat, Luketin..Ono što su ti mali igrači meni davali to oni drugi nisu mogli.
Prije utakmice, kada ste već odredili taktiku, igru, kada ste prenijeli svoju viziju na igrače, opišite nam to svoje stanje, je li bilo straha?
Trener najteže periode prolazi razmišljajući, a to znači dan dva prije utakmice. Na samom sastanku kada im objasnite, tada ste sa sebe skinuli veliki teret, veliki „bovan“ i taj teret prebacili na njih. Na igralištu vas potrese ambijent, u tom trenutku u meni bukti vatra koju ne bih ispoljavao. Međutim kada je utakmica počela, ja sam bio lud, igrao sam sa svojom ekipom, more mojih fotografija upravo to i dokazuje. Tu se vidi, kako sam se ja osjećao u tom ludilu baluna. Kada završi pozitivno utakmica, osjećao sam se toliko iscrpljeno da nisam mogao ništa raditi, a unutrašnje zadovoljstvo je bilo neopisivo. Nisam bio euforičan, tako da bi i poraz doživljavao i proživljavao na skoro sličan način. Nikada nisam na igračima se ispuhivao ili novinarima davao nekontrolirane izjave.
Što bi odlučilo, koji su to bili parametri, da bi bitka bila dobivena?
Kako se nogomet mijenjao, tako su se i zahtjevi metodike rada i taktike mijenjali. Evoluiralo je nevjerojatnom brzinom, samo  pojavom da ste dobili igrača koji zna, i ako može, već na temelju tih parametra možete praviti taktiku. Kako je u nogometu mijenjano, tako je dolazilo  do motivacije i koncentracije igrača. Sve je to utjecalo da se i ja mijenjam. Bilo je u pojedinim trenucima utakmice odluka koje su zahtijevale duboka razmišljanja, a bilo je momenata kada sam taktiku riješio dva dana prije, a zatim uoči same utakmice, uz novu ideja sve postavio naopako.
Upravo se to dogodilo na onoj famoznoj utakmici sa Partizanom, 6:1 u Beogradu i Vaše veličanstvene pobjede, pojasnite nam malo…..!!!!
Te se utakmice dobro sjećam, bila je mrtva trka između nas.  Ključni igrač u toj utakmici je bio Peruzović. Znali su da je on stoper, meni je u autobusu do stadiona palo na pamet ideja da ga stavim na desnog beka. Znao sam da će centarfor Partizana njega čuvati, bilo je to vrijeme striktnog pokrivanja. Tu moju novu ideju sam morao u pet minuta prenijeti na mog igrača, jer ako je on ne prihvati od toga nema ništa. Dogodilo se da oni nisu znali napraviti napad, u svakoj akciji prema naprijed bili su presječeni, jer je Peruzović bio izuzetno brz, igrao je na stranu Žungula, a ovaj je ostavljao to svoje mjesto upadajući unutra i otvarao prostor Peruzoviću. To je bila nezaboravna utakmica, a najboljim igračem sam bio proglašen ja.
Trenirali ste velike klubove, međutim znali ste prije završetka ugovora „ dignuti sidro“, zašto?
U doba moje ere, svjetski nogomet je bio koncentriran na Holandiju, Belgiju i Njemačku, što je danas Engleska, Španjolska i poneki klub u Italiji. Vrhunac nogometa je bila Holandija koja je imala u vrlo kratkom roku tri prvaka Europe.Zvali su me, jer su tražili trenera  koji zna praviti igru i rezultat. Prošao sam mnoge klubove, i nitko me nije upitao“ Ivane,jedne godine si u Ajaxu, pa dvije u Portu, jednu u PSG, pa u Atletiko, zašto?“ Odlazio sam u velike klubove koji su bili u krizi, kada je mene Hajduk zvao bio je u krizi rezultata, jer je bio 6. Kada me Ajax zvao bio je u krizi, jer je prodao cijelu momčad. Trener Rinus Michels odlazeći u Barcelonu je rekao predsjedniku Van Pragu „ ova momčad može tek za 4 godine napraviti rezultat“. Zamolili su ga da nekog preporuči, a on je gledajući Hajduka prepoznao igru koja njima odgovara. Vrativši se iz Splita rekao je „ imam za vas trenera“, kako se zove?, ne znam. Došli su do mene i ja sam otišao u veliki Ajax. Poslije se jedno na drugo nadovezivalo,  sve sam više shvaćao da se  vratimo na vaše pitanje, da se stvarao unutar kluba menađment koji je po svom nahođenju i razmišljanju kupovao igrače.To je pojava tržišta, bez trunke  kolaboracije s trenerom. Ja sam trener koji je ušao u sferu pravljenja igre, često su mi kupovali igrače koji igri nisu odgovarali, a ja bih rekao“kada vi hoćete tako bez savjeta sa mnom, izvolite ostanite, a ja odlazim“. U to vrijeme sam bio najtraženiji trener svijeta, nije bilo godine kada me najveći nisu tražili. I to je moj odgovor zašto sam prošao 20-tak klubova, što sam bio siguran u sebe, i da ću od onoga što nađem bolje napraviti i ostaviti.
Da li je moguće napraviti veliki rezultat, kupujući velike igrače i trenera?
Sigurno da sa velikim igračima koji umiju možete napraviti mnogo više. Ako je u tom ansamblu  kvalitetan trener, onda je on najvažniji. Iako se danas na njega sve baca i prvi je za odstrel, a razlog je neznanje menadžmenta da kupuje igrače bez suglasnosti trenera. Danas je doba u kojoj se ja ne uklapam, sjećam se, sa Portom sam u godinu dana osvojio pet velikih trofeja, postao klupski prvak svijeta. Napustio sam ga, iako su tada govorili da igramo balun sa neke druge planete. Počelo se komešat oko igrača vezano za prodaju, te su na taj način  htjeli obezvrijediti moju igru koja je dala taj sjajan rezultat. I  otišao sam.
Gradonačelnik Pariza, Jacques Chirac vam je dao Povelju grada Pariza i zlatnu medalju za sportska dostignuća, otkrijte nam razlog?
Klub PSG me angažirao nakon što je jedva izbjegao ispadanje iz lige .U novu sezonu startali smo sa istom ekipom, sjećam se mog predsjednika Borellija koji se prije prve utakmice sakrio, plašeći se da se ne ponovi prošla godina. Zagrijavajući ekipu vidio sam njegovo stanje, na kraju smo tu prvu utakmicu pobijedili sa 2:0. Od tog trenutka, ponašali su se kao da su oni bili ti koji su stvorili taj pobjednički tim. Cijelo  vrijeme  držao sam se sa strane, zadovoljan glede rada, uspjeha, a usput  radostan  i zbog njih. Tijekom godine u momčad nije uloženo ni centa, vračao sam posuđene  igrače, Safeta  Sušića  vratio u život, da bi na kraju  bili drugi, a prvenstvo smo izgubili zbog  prodane utakmice. Gradonačelnik je dao klubu 40 miliona franaka da se ojača. Moj predsjednik je mene došao pitati koga kupiti, opredijelio sam se za četiri mlada igrača, otišao u Split na kratak odmor, a kada sam se vratio, kupljena su četiri igrača od kojih je  svaki imao operirane meniskuse. Osim toga bili su sa trideset i nešto godina na zalasku karijere. Kada sam to vidio, rekao sam „doviđenja gospodo“. Tada me je pozvao gradonačelnik, uručio medalju počasnog građanina Pariza, ali i to ih nije spasilo, digao sam sidro.  
Da li je bila razlika, trenirati naše klubove i one vani?
U to vrijeme Jugoslavija je imala velike mogućnosti glede stvaranja momčadi, jer igrači nisu mogli prije navršene 27 godine otići vani, mogli ste formirati igrača da daje top. Svi klubovi su kroz nacionalno prvenstvo imali enormne mogućnosti, mnoštvo jakih utakmica, skoro svaka je bila derbi, a i klubovi su dobro kotirali na europsku scenu. Puno toga je zavisilo od trenera i njegova rada. Danas je to izuzetno teško, možete formirati ekipu ako pogodite kupiti igrače, samo je problem što je menadžment preuzeo ulogu odabira kupnje igrača, a oni taj zanat ne znaju. Za kupiti igrača morate imati viziju, ako je nemate - vi se sušite. Često puta imate namjeru ili potrebu kupiti igrača, ali takovog tipa ne možete naći, jer je skup,…., a onda kupite nekog koji mu je sličan i kojeg radom morate dovesti do toga za ono što ste trebali. Zato je potreban stručnjak da uz dobar menadžment, koji daje novac,kolaboriraju, formiraju zajedno i odabiru potreban profil igrača.
Koja momčad danas igra najbolji balun na svijetu?
Barcelona, ona je ekipa koja u svojim redovima ima napadače ekstra klase i ima 4 igrača vodilje igre. Danas je problem svih momčadi kako se suprotstaviti tom sistemu, naći trik koji  kvalitetan trener mora riješiti. To je umjetnost ovog zanata. Nogomet je evoluirao naprijed, imate tih malih trikova kao u prići, i treba izabrati onaj pravi koji će smetati igri onih koji su bolji od vas, da bi im parirali.
Koji trener Vam je drag, i zašto?
Ima puno dragih trenera, može mi biti drag i neki „mali“ trener, ako za vrijeme igre i kada gubi pokaže poneki detalj koji mene može oplemeniti. I na tome ću mu se ja zahvaliti. Trener sam koji više ne mogu trenirati, zvali su me i nekidan za velike novce, ali oni ne znaju da sam ja izgubio neke moći, mladost, dinamiku, agresiju. Fizički se ne mogu nositi sa jednim mladim trenerom, to ne, ali sigurno mogu biti slušan i od najboljih. Danas je moj mentor moj TV, svaki dan gledam najbolje momčadi i kroz njihovu igru i ja učim.
Što bi ste preporučili mladim trenerima?
Današnji mladi nose sa sobom veliku snagu i energiju, volju, brzi su u saznanju, preko interneta možete  sve, ali te novotarije koje se događaju su na starim korijenima, i treba savladati bar dio tih korijena da bi vam  olakšao kasniji rad. Kod mladih savjeti ne prolaze, ali razgovori da. Trebaju kroz njih uzimati ono što smatraju da je korisno za njih i njihovu viziju. I zato im trebaju mentori, posebno za vrijeme rada. Ne mogu vam ja tumačiti vježbu, kada istu nećete napraviti kao ja, premda isto želimo. Smatram da mladi moraju proći kroz omladinski pogon, da mogu sebe dovesti u stanje da prave igrače i rezultat, pri tom eksperimentirati sa svojim znanjem. Jer tamo su mnogo veće mogućnosti, nego kada se bori za goli život.
Koji je bio Vaš zadnji posao?
Bio sam direktor akademije u Standardu. Trebalo mi je dosta vremena da posložim kockice, npr, pripremajući se za utakmicu, kategorija do 12 godina, trener je održao sastanak kako igrati. Odjedanput plač jednog djeteta. Zašto, jer voli taj nogomet, ali mu je trener objašnjavao za njega nerazumnim jezikom. Zabranio sam dugačke konzultacije, filozofske prodike prije same utakmice i to se pokazalo izvanrednim. Treba imati mjeru dokle seže dječji mozak, primanje onog što mu želite dati. Moja borba sa trenerima trajala je sve dok ih nisam pridobio sa svojim razmišljanjima.  
Kada bi došli u novi klub, što je bilo najvažnije?
Pitali su me jednom da bi li održao predavanje trenerima koji su polagali UEFA-licencu.U redu kažem, a koja je tema, da se pripremim. Prošli ste puno utakmica, pa pričajte o njima. Prošlo je 10-tak dana, temu sam iscrpno pripremio, kada jednog jutra ja sebi kažem:“Klipane jedan, ti ideš pričat o taktici, o pobjedi ili izgubljenoj utakmici ljudima koji su bili na suprotnoj strani“. Spoznajući da sam pogriješio temu, okrenem ploču, smatrajući da je za njih važnije opisati kakav trener treba izgledati kada dolazi u novi klub, naročito ako je nepoznat. Jedno od prvih stvari je da igrač osjeti u vama  vaše znanje. A steći će je i u vašem izgledu, kako ste obučeni, kako se ponašate, pogotovo one prve dane. Vaš utisak i pristup je 80% uspjeha ubuduće, ono ostalo leži u vašoj glavi i vašem radu.
Kako bi to predstavljanje izgledalo?
Mene kao trenera bi obično predstavio predsjednik kluba, u nekoj sali. Taj susret bi ukratko predstavio mene i moju kratku nogometnu biografiju. Tada bi i ja kao trener trebao reći koju besidu. Govorim šest jezika, i svakog igrača bi pozdravio na njegovom jeziku, rukujući se i  oslovljavajući ga imenom. Potrudio bih se proučiti svakog igrača prije dolaska i saznati neki važan detalj iz njegove igre, života. Bilo bi to za njih veliko iznenađenje, i tim činom bi ih kupio već na samom početku.   
Koji su bili Vaši najbolji igrači, koji su imali „ono nešto“?
Sinoć sam se malo igrao i rekao sebi, ajde napravi neku svoju momčad od igrača koje si trenirao. Morao sam ih podijeliti na moje i one druge. Ovu koju sam sastavio je sistem 4 4 2.  A on ide:V.Baiya,-J.Pinto, Mozer, Morton Olsen, Krol-Bokšić, Šuster, Ary Haan, Futre- J.P.Papan, Weach. Rezervna druga momčad: Joel Batts-Thuraam, Van Buyten, Geraldao, Amoros-J.Costa, Lozano, Chris Woddle, Mager-R.Geels,T.Henry
E, sad se vratimo na moje:Jerković, Šurjak, Oblak, Holcer, Peruzović, Vujovići, Gudelj, Mužinić, Žungul, Đoni, Buljan….Ne mogu prihvatiti da sam ih ja napravio, neke sam doradio, neke sačuvao, neke našao. Takvu ekipu bi bilo izuzetno teško sastaviti. Tko ne bi upao, vjerojatno bi se naljutio, zato neću, a ovi drugi neka se ljute. Najveći profesionalac je bio Morton Olsen, a najveći talent Safet Sušić. Preskočio sam mnoge velikane, jedan od njih je bio i Zajec, zajedno smo bili u Panathinaikosu. Bio je fantastičan igrač, istina igrao je libera, komotno mjesto, ali znalac nevjerojatan.
Gdje ste sve živjeli?
Mislim da sam jedan od rijetkih trenera, skitnica, koji su živjeli u tako velikim gradovima: Pariz, Madrid, Amsterdam, Bruxelles, Lisabon, Marseille, Atena, Dubai, Abu Dabi, Porto, Liege……Nađite mi ga, a istina je da me nitko nije zapitao, zašto sam toliko selio? Razlog je što sam htio svoju igru, a ne igru koju su menadžeri meni htjeli nametnuti.
Žalite li za nečim?
Igrao sam velike utakmice po cijelom svijetu,Barcelona, Rim, Milano, Peking, Manchester, Beč, Hamburg, Valencija….,kad ih prebrojim, pa to je strašno, čini mi se da sam živio 200, a ne 75 godina  koliko ih imam danas. Volio sam taj posao najviše na svijetu i ne žalim za ničim.
Hajduk je doživio pretvorbu, da li je moguć povratak na stare staze slave?
Teško, danas je puno teže iz razloga što se igra  ne tako kvalitetna liga. Morate igrati što više kvalitetnih utakmica, imati isto tako kvalitetne igrače, da bi se pravio  kvalitetan rezultat. Mi smo mala zemlja i kroz medije umjetno stvaramo naš način velike momčadi. I to je geslo koje diže publiku. Krucijalno je pitanje, da li će se poklopiti da i kada imaš dobru ekipu da te sreća poljubi. Hajduku je onda nedostajao jedan detalj, a to je bila“unca sriće“.
Kako teku danas Vaši umirovljenički dani?
Oni su jako dinamični, prije sam stalno putovao, a sada imam mira. Radim na finalizaciji posla oko hotela „Ambasador“jer želim taj hotel ostaviti mojoj djeci. Zatim gledam utakmice, nisu mi važne da li su dobre ili ne, važan mi je neki detalj unutar igre. Crtam, pišem, kombiniram, svaki dan sam trener Liverpoolu, Romi…, i“majke isusove“, samo mi je žao da to nekome ne mogu dati. Današnji rukomet daje vam veliku inspiraciju i prenosi mnoge filozofske detalje unutra, i onaj koji prvi to ubaci, napraviti će revoluciju u balunu. Metodologija treninga nogometa se mijenja, tako da imam posla koliko hoću. Ponekad zaželim malo putovati sa mojom ženicom, usput navratim u neki klub, pogledam trening ili utakmicu. Iza sebe nisam nigdje zatvorio vrata, siguran sam da će me uvijek neki predsjednik primiti. Nedavno sam bio poslom u Londonu, javio se Bori Primorcu te poželio  vidjeti trening Arsenala. Nakon treninga, Arsen Wengen me je pozvao i vodio na ručak. Izmijenili smo razmišljanja, u takovu životu danas uživam.
Što je u Vašem životu  značila Vaša žena?
Moja žena Ređina nije nikada gledala moju utakmicu. Znala je da se za vrijeme utakmice nalazim u paklu, da ona doživi taj pakao i da mi ga prenese u kući, značilo bi da sam u dvostrukom paklu. Tako sam uvijek u kući  imao svoj mir, koji je ona stvorila. Nije mi  pravila problem glede vremena koji ću potrošiti za svoj rad, za učenje, razmišljanje. Po njoj sam  mogao 24 sata dnevno se posvetiti balunu, a da mi nikada nije protuslovila. Da sam naišao na neku drugu, apsolutno ne bih uspio u životu. Uvijek je bila uz mene, pri tom je očistila najmanje 20 apartmana po cijelom svijetu, jer nisu mirisali našim mirisom. Ona je moj „gariful“.
Spiza?
Nisam nikada poželio da mi skuha nešto posebno. Sve bih uvijek sa užitkom pojeo, ali ako bi mi napravila „manistru na šalšu“, e onda je pogodila u sridu. Svaki dan bi to moga jesti, u frižider uvik ima 10-tak kili smrznutih „pomi višalica“, za napravit pravu šalšu.
Na kraju,bez svog Splita ne možete?
Vezan sam za njega pupčanom vrpcom, to je moj rodni grad. Najdraže mi je ujutro popit kavu i gledat ga sa ove terase. Nisam nostalgičan čovjek i ne patim za onim što je prošlo,  pritom stvarajući neku tugu što je moglo biti. Sretan sam što sam uspio zadržati moju familiju kompaktnom, moju ženu da je uz mene i da smo svi zdravi. Pri tom sam ponosan na par mojih starih prijatelja. Sve  promijene koje su se dogodile, ja im želim pozitivnost ali sebe ne vidim u tom.

Ožujak, 2009.