Čovik od pisme i mora

Oliver je samo jedan, i danas nakon toliko vremena na glazbenoj sceni, žari, praši jednakom snagom, privlačeći sve generacije.

Štoviše, kao da mu je glas sve „lipši“, a tunja u ruci sve češće.
Kakav je bio Vaš muzički početak?
On mi je bio predodređen, „glazbena genetika“ je vladala u mojoj obitelji: otac,  brat, nećak… svi pjevaju, pa tako i moja djeca  imaju sluha. Moje su babe i tete  pjevali u zborovima, a ja sam još kao malen dječak  zavolio instrumente, čeprkao oko glazbe. Daleke 1961god. sudjelovao sam na smotri „Djeca pjevaju“ s Nardellijevom pjesmom „Baloni“. Vrijeme je prolazilo, a „Studensko društvo“ je postalo mjesto gdje smo se mi mladi nalazili. Osnovao se čak i „ big bend“ kojem je dirigirao  Ivica Bašić, a ja sam svirao klavir „od pisme do pisme“. Nisam ih znao mnogo, pa kako bih doma koju naučio,  tako bih  ju  odsvirao na probama. Bili su to počeci, bez prave edukacije i znanja. Kasnije smo osnovali bend „Tekila“, a prva svirka bila je u domu VK Gusar, negdje 1963 godine, u zgradi koja je davno srušena. Akustični klavir na kojem sam svirao bio je totalno „raštiman“, Joško Radeljak je svirao trubu, a Pavle Kolarov gitaru. Niko nije pjevao, ali smo uspjeli nabaviti jedan Iskrin mikrofon…što danas zvuči čudno, ali to su bila druga vremena, pa se postavilo pitanje „tko će pjevat?“, „ti si najmlađi, ti ćeš to najbolje“ i tako sam ja počeo pjevat. U međuvremenu smo promijenili ime u „Batali“, kupili jakete na“rige“i „kapeline“,  postali  pravi bend. Svirali smo po baštama, dvoranama, plesnjacima. Bilo je to vrijeme totalno drugačije nego danas.
Slijedi „Piceferaj“…
Zdenko Runjić je Radeljaku,  s kojim je studirao, donio pjesmu i kazao mu“Možeš li to dati onome malome da je  otpjeva“. Snimio sam tu pjesmu, nastupio na Splitskom festivalu, ali se nisam plasirao u finale. Slijedi odlazak u inozemstvo na jedno 4,5 godina,  u grupi sa Splićaninom Antom Belićem. Svirali smo po Njemačkoj, Švedskoj, Engleskoj, Meksiku. Povratak je bio u Dubrovačke trubadure, slijedi splitska kultna grupa More, pa   opet u Stare Batale. Tamo je svirao Teo Trumbić, autor Copacabane, hita s kojim sam te 1974 godine pobijedio na Splitskom festivalu i time započeo svoju pravu solističku karijeru.
Godinama ste surađivali sa pok. Runjićem, što vam je značio u muzičkom , a što u ljudskom smislu?
Nije on samo meni nešto značio, bio je jedna konstanta glazbena. Čini mi se da je o Zdenku puno toga ovisilo, jer, kad bi on učinio neki stilski pomak, drugi bi ga odmah kopirali. Pisao je prekrasne stihove koji su stvarale  ugodu i uvijek je to bila neka lipa priča. Doduše, bilo je i vremena da se to na miru i posluša, danas za to nema šanse. I tu je bila jedna serija pjesama, neću lagat, sigurno 300 pjesama. Bili smo zaista bliski, na kraju smo i živjeli jedan pored drugog, u istoj zgradi. Razumio je glazbu i znao je ući čovjeku ispod kože, odredivši  pritom glazbeni mediteranski put, koji do tada nitko nije poznavao.
Kako nastaje ploča, odnosno CD?
Lako, ako se dogodi da budu 2-3 dobre pjesme koje  povuku cijeli album. Važno je da se jedna pjesma  primi za uho, a  upravo mi se to zbilo s pjesmom „Galeb i ja“, koja je imala čudnu sudbinu. Te godine na Splitskom festivalu nije dobila nijednu nagradu, da bi nakon 30-40 godina postala kultna. Čudnovati su puti ptice koje simbolizira more, Mediteran… Malo je znano da je Runjić nudio tu pjesmu Nealu Diamondu, ali uz uvjet da se promjeni naslov i ime autora. Na tu ponudu Zdenko nije htio pristati, iako je veliki novac bio u pitanju. Ponos je prevladao.
Uvažavate li mlade glazbenike, što oni od Vas traže?
To izgleda ovako, „Bilo bi mi strašno drago kada bi ste Vi otpjevali sa mnom jednu pjesmu“. Ne znam koliko sam dueta snimio, ali ispod 50 sigurno nisam. Osim onih poznatijih, ima jako puno s onima kojima je trebala nekakva odskočna daska, a tu sam ja bio taj koji je malo pripomogao. Svakom tko je htio, a imao sluha, ja sam rado uskočio i pomogao. Jako cijenim mladost, talent i vjeru u ono što se radi sa predanošću.
Imate li neostvarenih muzičkih želja?
Ja sam ne znam što je to. Ma ima uvijek, glazba je preširoka i nema joj kraja. Volio bih i moja  težnja je da ovo što se ovdje radi, da se čuje i pokaže svijetu. Ne znam koliki je odjek, ali taj nerv usporeni, karakterističan za Mediteran koji imamo, mislim da bi uz pomoć sklonog lobija  približili ljudima tu „lipotu“  i muziku koja je dobra.
Kakovo je stanje duha, prije, za vrijeme i nakon koncerta?
Prije koncerta ne razmišljam o koncertu  već o filmu u kojem ću se ubaciti. Kada sjednem za klavirom sve dođe samo od sebe i ne moram više ni o čemu razmišljati. Mora biti da je to prokleto u čovjeku, tjera ga neki strah, obaveza, strepnja. Ta pozornica je bajka, zatvoriš oči i sve se dogodi u trenu, možda prve tri minute budem u nekakvom raskoraku, a onda se sve prizemlji i krene. Najbolje se „ćutim“ za klavirom, bilo gdje.
Koliko se trošite na koncertu?
Stručnjaci govore da svaki koncert prouzroči  stres ili jedan maleni zarez na srcu. Ne znam koja je kemija u organizmu, ali to nešto donosi. Nakon koncerta sam miran, zaspao bi odmah, znači da je energija potrošena, a  kolika  to ne znam. Poslije 60 godina i dvije,  mala nervoza mi nije nepoznata, tako da sam vjerojatno „oštećen“ poslije koncerta.
Kakve vibracije osjetite naspram bendu, orkestru?
Ako nema neke kemije odmah osjetim, tad se  ponašam hladno, cinično bez  razloga. To publika prepozna, grubo je da dođete na koncert i ne dogodi se ništa od toga što sam ja zamislio.Tad  jedva čekam kraj, a ponekad i jedan mali detalj gurne cijeli koncert da bude super. Treba pronaći tu sekundu di se sve spoji.
Na kojem ste koncertu najviše uživali, da Vam je bilo najljepše?
Nema jednog, dragi su mi koncerti koji nemaju obvezu, nekakve okvire. Nervira me kada na koncertu postoji protokol, pogotovo kada je simfonijski ili kada te prati filharmonija, jer  zbog njihovih nota se mora znati redoslijed, a ja bih to sve „izmiša“.Takovi koncerti imaju uhodanost, a kada pjevam i zatvorim oči volim da me emocije ponesu, da pjesme same stvore svoj slijed. Recimo, u Veloj Luci moj prijatelj ima kafić i klavijature u njem. I on mi kaže „Ajde malo večeras za nas“, Odmah se skupi 100 svita, tišina, mir, uživan ja jer znam da to svi vole i „guštaju“, a sve je puno sluha. I kada se to sve stopi i spoji,  obično traje 3-4 ure, a meni je puno lipo, jer taj tip neposrednosti volim.
Nakon moždanog udara niste se ostavili „španjuleta“?
Žile su mi po raci malo slabije, valjda i krhkije, a kako pušim onda su i malo stisnute. Imao sam kako se to kaže“ inzult“, najavu  moždanog. Nakon bolnice i terapije andola 100, kazali su da promijenim način života. A ja sam  upitao“ Da li se isplati promijenit ovakav život kako ja živim?“. Meni je super i odustao sam od promjena, doduše koketiranje sa alkoholom je prije bilo puno više. Sada se bavim sportom, često zaigram na balun i malo sam se disciplinirao.
Bila su dva velika inozemna koncerta, onaj u Olympia-Pariz te u Carnegie Hall u New Yorku. Sada je na redu Royal Albert Hall u Londonu, što za Vas u muzičkom smislu to znači?
To je ono što sam maloprije govorio, radimo da nas čuju ljudi koji nemaju pojma tko smo i što smo. Idealan je pristup tome prikazivanju, prezentaciji na način kako to Hrvati rade. Olympia je to prepoznala, bilo je mnogo Francuza, a i ja imam malo mota oko tog šansonijer šarma, klavir i pjesme koje im leže. Englezi mislim da nemaju pojma uopće što mi radimo, pa je taj Albert Hall idealna prilika. Tamo se događaju svi spektakli, a mi ćemo doći skromno, lipo sa malo simfoničara , pa malo otpjevat, pa neka „čute“ našu lipu pismu. Što se tiče Carnegie Halla, ulijeva strahopoštovanje samom spoznajom da sam bio u garderobi Petra Iliča Čajkovskog, koji je otvarao tu dvoranu. Ulaskom  vlada nelagoda,  smrznuo sam se, a pozornica je najnormalnija, najčistija, nema  prenaglašene scene, nema puno svijetla, nema ništa od onog što se danas radi da bi  se prodalo. Tu dođeš svirati i ako ne znaš- nema te, a ako znaš- onda možeš postat netko. Vjeruje se u samu glazbu i zato je velik taj Carnegie Hall.
Spominjete li se  Ljubljane i Vašeg velikog koncerta?
U Cankarevom domu je bilo puno lipo, sa slovenskim  simfoničarima bez benda, samo oni, ja i klavir. Bio je to jedan od onih koncerata za koji se kažu „fantastično“, samo se čuo vokal i slike koje su klizale, slike koje su meni jako bitne, tako da su oni samo „opiturali“ ono što sam ja  „reka“.
Godinama ste bili zaštitni znak Splitskog festivala, zašto Vas više nema?
Kada sam navršio 50 godina, shvatio sam da nema nikakvog smisla uzimati mjesto nekom kome je stvarno teško doći na sceni. Mala smo zemlja, malo tržište, i mislim da nema puno prostora, uostalom šteta je. I tako sam se ja „maka“, dobre pisme se mogu i na drugi način prezentirati. Rekao sam neću više i s tim sam riješio tu priču.
Da li je bilo pokušaja da Vas se ponovno privoli?
Niko me nije ništa pitao, samo je u medijima izišlo da sam obavezan nastupiti. Nisam ja obavezan nastupiti, ja sam obavezan dobro pjevat i uživat u tome još koliko mogu.Naravno da je Splitski festival važan, ne mogu ga ja spasiti, pa pogledajte samo što se događa sa Sanremom. Vrača mlado i staro, miješa. Imaju lovu i teško da će opstati, jer je forma festivala zastarjela. Za Split je takova  smotra bitna, jer živimo od turizma, ljudi bi trebali od grada napraviti cirkus, „moving“, sa milion svita i kao takav  festival bi strašno „lega“. Ali trebaju nam dobre pjesme, treba dovesti ljude izvana  koji su važni i da bude neka druga varijanta, a ne takmičenje. Tko je bolji, tko je gori, što je to prokleto u nama. A treba samo dobra, topla, lipa pisma.
Zašto nikada niste napisali pjesmu?
Par puta sam pokušao, znam puno o glazbi i sve što sam znao stavio sam u pismu. To je bilo tako neukusno, da sam sve iskidao i više mi ne pada na pamet. Moram se pohvaliti, doma se bavim isključivo instrumentalnom glazbom, pišem za svoju dušu, imam kompjuter i neke programe koji mi omogućuju, a to je pokora, da snimam i da u tome uživam. Ima tu svega, klavijature, harmonika, gitara…divota.
Koji je Vaš muzički uzor?
Stevie Wonder i kao svirač i pjevač i kompozitor. On sve vidi, iako je slijepac i nije moguće da jedan čovjek može tako reflektirati i prenijeti svoje unutarnje stanje.   
Najdraža i najljepša  pjesma?
Najdraže nema, a najljepša kako kad i kako koja.Teško mi je na mojem koncertu izabrati i 10 pjesama koje su meni drage. Nikada nije svaka ista, ili je drugačije otpjevana ili sam taj dan za „poludit“ raspoložen, pa  zvuči drugačije. Važna je  atmosfera, i da mi baš taj dan legne, zadnje vrijeme sa posebnim guštom pjevam Gibonnijevu „Lipa moja“.
Što bi promijenili da možete, i zašto?
Vratio bih vrijeme osobno, jedno 20 godina ako može, a  kako je to nemoguće onda….ha ha ..Zapravo, promijenio bih odnos prema glazbi u nas. Ovo je jedan veliki  pazar, di se ne zna kamo se ide, ni tko vlada tržištem. Ništa se ne zna. Glazbu treba usmjeriti prema njoj samoj, a ne prema štosu, sceni, izgledu. Dobrom glazbeniku  to uopće nije bitno.
Vaša muzička želja..?
Na sceni uvijek postoje oni koji nas mogu podučiti, a ja uvijek želim nešto dobro vidjeti, čuti, da bih mogao biti bogatiji zvukom ne bili još bolje svirao, pjevao  na neki svoj đir.Drago mi je kako Đibo sazrijeva, dolazi u sve veće probleme, a sve mu je bolje i bolje ono što radi. U njemu zrije nešto dobro, jako, plemenito, kao što je u svoje vrijeme Zdenko to nešto imao. Izlaze iz njih kao kad stisneš majonezu, nešto toplo, nemam pojma  što, a to je suština autorstva. Ujedno želim da se  mladi što više pojavljuju i rade svoju glazbu, njegujući svoje ideje i autorstvo.
Koja bi bila Vaša reprezentacija na bini da je moguća?
Bend bi bio slijedeći: usna harmonika Stevie Wonder, bubanj Antonio Sanchez,  klavijature Chick Corea, puhači da su kubanci, kontrabas Pastorius koji je umra, da su bek vokali jedno četiri dobre crnkinje, mislim vokalno dobre, i onda dođem ja i otpivam  samo jednu pismu.To je jedna reprezentacija spram mene  da bi ja recimo bio jako zadovoljan. I da duet piva Rey Charles, a kako je i on umra, onda je sve to šteta.
Da li biste nešto drugo mogli raditi, osim baviti se glazbom?
Mogao bih se baviti morem u bilo kojem obliku. Glazba, more i gotovo.
Krenimo s Velom Lukom….
To je misto koje je relativno mlado, nema jezgru grada kao Korčula, Trogir.., ali zato ima nešto drugo, specifičan talent za glazbu. Imali su desetak dvorišta, obitelji, koji su pjevali i takmičili se među sebe Falš tona nije bilo nikada, i taj moment Vele Luke je izgleda i mene „uvatija“. Mi smo isto imali obitelj u kojoj je svatko piva, i od toga počiva i ljubav prema moru, prirodi, a glazba je sve to oplemenila. Rođen sam u jednom okružju di je to samo moglo cvast i biti bolje. Zato je meni Vela Luka važna.
Brod?
Imao sam puno brodova i stao sam na ovog kojem „zapovidan“ već desetak godina. On je najmanja varijanta tunolovca sa fly bridgeom. Ima desetak metara i veliku krmu gdje je mogućnost ribarenja savršena. Ima mjesta za spavat, kuhat i to je to. Lovim fratre, komarče, pice, zubace, a tunja je uvijek u ruke. Kad uhvatim vremena  između koncerata, a da je ono povoljno, ja sam  na brodu i ribarim.
Pošte?
One su otvorene od 8 do 2,ha , ha.. Nalaze se svuda oko nas, samo treba znati koja i za koje „vrime“ radi. “Brumon“ se ne koristim, iako to nije loše, ješka je crv od kamena. Često idemo na Palagružu, isključivo sa dicom i  prijateljem Vinkom Barčotom, koji je napisao  puno „lipih“ pisama.Godinama neki čekaju da idu sa nama, ali ne mogu doći na red, i tako ne znaju što bi ih „strefilo“.
„Kužinajete“ li i ima li neka posebna „riceta“?
Kada se ide na ribe nema se vremena .Tek kada se napuni „jacera“ krene se u neku mirnu uvalu, usidrimo se i onda se nešto kuha. Ovo more je takova sreća i vrijednost, da mu se čovjek treba  klanjat  svakodnevno. Nitko od nas nije ovisnik o spizi, pa se spremaju jednostavna  jela. Obično lažljivci uhvate najviše ribe, pa onda oni drugi mogu naći samo kamenja sa dna. E, to pusti šug i onda sa „manistron“- Barilla-5, to bude ludilo.  
Ima li nešto „lipega“ na kraju reći?
Teško je biti pametan, i što bih ja trebao reći. Možda da je čovjek  sebi toliko važan koliko sebi pridaje važnosti. Recimo u zadnje vrijeme  bavim se mišlju da započnem  proučavati nebo. Kada sam čuo podatke o svemiru, o  zemlji, o svemu onome što nas okružuje, uvidio sam da smo tako mali, nevažni.Moramo se stvarno boriti za opstanak, jer smo jedini u tom sazviježđu, a odatle i proizlaze sve one zloće, nervoze,mržnje.

Ne volim na koncertu muzički protokol, ja bi sve pisme „izmiša“.
Kad pivam, zatvorim oči, volim da me emocije ponesu.
Posli 60 godina i dvi, vjerojatno mi je srce „oštećeno“.
Jedino sam u životu obavezan dobro pivat i uživat u tome.
U Veloj Luci počiva i ljubav prema moru, prirodi, a glazba ju je još više oplemenila.

Ožujak, 2009.