Presretan u sreći

Akademik Ivan Kožarić vitalni je starčić, koji unatoč svojih 88 godina i dalje stvara, rado je pristao na ovaj razgovor.

Veseljak u duši i jedan od najoriginalnijih umjetnika grada Zagreba. Diplomirao je daleke 1947 god. i završio specijalizaciju kod Antuna Augustinčića. Izlagati  započinje 1953 god. i do sada je imao 63 samostalne izložbe, izdvajamo biennale u Veneciji 76 god. i Sao Paolo 79 god. Kožarić je kipar, anti-kipar, ne-kipar, sve u isto vrijeme i u istoj osobi, koji promiče pute slobode duha. Stvaralačke faze i raznovrsnost njegove umjetničke djelatnosti istrgnuo je svojim djelovanjem iz isključivosti kiparstva i otvorio nove vidike umjetnosti. Avangardni Kožarić svojim poznatim stavom „ nikad se ne zna „ kaže „ ja sam kipar krajnosti i imam svoj otisak „ Njegova djela nalaze se u brojnim privatnim zbirkama, muzejima u zemlji i svijetu. Više skulptura trajno su postavljene u vanjskim prostorima ( spomenik A.G.Matoš, Prizemljeno sunce…), skulpture koje su nesumnjivo postale neodvojiv dio Metropole. Grad Zagreb je otkupio 6048 umjetnička djela, koja su povjerena na trajno upravljanje, održavanje i čuvanje Muzeju suvremene umjetnosti.
Što je za Vas umjetnost?
To nije lako pitanje, umjetnost je umjetnost, onaj koji se njome bavi treba znati što je umjetnost, ono je nešto što bi mogli parafrazirati kao ljudsku, čovječnu najkreativniju mogućnost izražavanja.
Da li ste bili u posjet novom Muzeju suvremene umjetnosti, kamo je zamišljen i prostor gdje bi bio stalni Vaš postav, ali i prostor za Vaše buduće izložbe?
Jednom sam bio poveden u tom novom muzeju, pokazali su mi prostor u kojem će smjestiti moja djela, moje radove. Ima puno danjeg svjetla što mi se sviđa. Slijedeće godine bi to trebalo biti otvoreno za javnost, a i lokalni izbori su, pa sam uvjeren da će i biti kako su planirali, otvaranje jednog tako velikog muzeja. Ja ne znam tko će izvršiti postav, nije moje da odlučujem, sugeriram, za to postoje stručnjaci. Ali slobodno mogu reći da vjerujem da će postav biti reprezentativan.
Za Vas kažu da ste umjetnik koji je univerzalan, slobodan do te mjere, da načinom ponašanja i življenja obuhvaća prostor od neba do zemlje. Vaš komentar…
Ja samo mogu kazati da mi ne fali kreativnosti, ni osjećaj za prostor oko mene. U zadnje vrijeme osjećam da sam sve više i više svemirac. Svemir je zbog nas, a mi zbog njega,  nema drugih u svemiru.
Daleke 1959 god. boravite u Parizu kao stipendist fonda Moše Pijade. To je bila prilika za upoznavanje europske umjetnosti, ali i provjera Vaših vlastitih kreativnih potencijala….
Od Pariza sam puno dobio, bio je i ostao- pupak svijeta. Najvažniji grad na kugli zemaljskoj, svi su tamo dolazili. Ja sam stigao u najbolje vrijeme, sjećam se da sam dolazeći  avionom imao osjećaj da „dolazim s neba“. To je početak suvremenog doba, izložbe su bujale na svakom kantunu od ljudi koji su stvarali povijest. Upoznao sam mnoge kritičare, jedan se je zvao Chevalije, mlad, izvanredan likovnjak i čovjek koji mi je puno  pomogao, ali je nažalost nedugo zatim umro. Uveo me je u jednu „ trgovačku galeriju“, a ja sam želio raditi s onom koja bi imala i jedan dodatan štih, umjetničku dušu, koja nema isključivost prodaje nego prezentacije. Ali bože moj, moji radovi su se prodavali i naravno da sam kao i mnogi drugi, uživao u ludim pariškim noćima. Bilo je dosta naših mladih ljudi s kojima sam se družio, većinom su to bili arhitekti, a manje slikari. Pariz sam doživljavao kao svoj grad, to je bila sredina u kojoj sam došao do punoljetnosti u likovnom izražavanju.  
Vrativši se u Zagreb, postali ste član neformalne grupe „Gorgona„….
Sjećam se kao sada, bilo je proljeće, došao je moj pok. kolega slikar Marijan Jevšovar, on je bio produžena ruka Josipa Vaništa, i priupitao da bih li ja htio pristupiti tom neformalnom društvu. Pristao sam, iako u početku nisam ni znao što je to, moji najbolji prijatelji, Vaništa ( koji je bio vođa ), te Jevšovar, stvorili su jednu neformalnu grupu( slikari Julije Knifer, Đuro Seder, te arhitekt Miljenko Horvat, povijesničar umjetnosti Dmitrij Bašičević Mengelos, te kritičari Matko Meštrović i Radoslav Putar )  koja ne bi izlagala, nego bi percipirala to nastajanje novog doba suvremene umjetnosti.
Zastupljeni ste u antologiji svjetske i evropske skulpture (Michel Seuphor-La Sculpture de ce siecle), neke Vaše skulpture trajno su postavljene u vanjskim prostorima, Vaš komentar…
Ja nisam ni svjestan što sve to znači, meni je to normalno. Ponosan sam, jer nema puno ljudi koji imaju nešto za ponuditi svijetu u umjetničkom smislu. Koja je to radost vidjeti nekog da sjedne u krilo Matošu i zagrli ga.Dnevno se to ponavlja stotinu puta. Ili ono moje Sunce koje isijava nevjerojatnu energiju, i to što ga šaraju je ljubav koju oni osjete, i na taj način je dalje prenose. Ta interakcija s publikom je u punom smislu dobila na važnosti, postojana je, širi energiju, optimizam, vjeru u umjetnost.  
Pokazujete sposobnost inovativnog ponašanja prigodom svakog novog stvaralačkog poticaja. Izražavate prezir prema ponavljanju, prakticirate stalno kretanje…..
To je moj osnovni način razmišljanja i življenja. Čovjek je svaki dan drugi, zapravo trebao bi se drugačije ponašati nego se ponašao dan prije, i uvijek treba vlastito mišljenje i svijest o sebi mijenjati prema drugim stvarima. Ja se stalno mijenjam i iduće godine ću na ljeto reći da idem u devedesetu. Ali, ja sam duhom potpuno mlad, star sam tijelom i nadam se da ću i takav ostati do samog kraja.
Vlasnik ste licence SLOBODE, kategorije koju refleksno vezujemo uz Vaš zaštitni znak…
Pisao sam molbu da mi oduzmu slobodu, jer mi je tada dojadila, nisam je se mogao riješiti. To je malo prepričano na ležeran način. Sloboda je moj sukus mišljenja, življenja i rada. Bez slobode stvaranja je meni nezamisliv i sam život umjetnika.
Da li je netko zabranjivao Vaš rad?
Pokušavali su neki me usmjeriti u drugom pravcu, što se svodi na isto. Nisam pokleknuo, mene se nije moglo preobratiti. Od početka mojeg djetinjstva odbijao sam sve što ima veze sa naučenim, sa školom, primanjem nekih društvenih kategorija, želio sam slobodu i uspio sam je zadržati, još i danas je imam.
Koliki ste zarobljenik umjetnosti?
Ja sam poklonik umjetnosti, atipičan po svom umjetničkom ponašanju, a ipak idealan ogledni primjer za učenje umjetnosti, te vječni tragač za umjetnošću.
Vaša teza „ zadržati kontinuitet neslaganja sa samim sobom“, da li je doživjela reviziju?
Ovih dana sam napravio nove stvari koje ću izložiti na mojoj novoj izložbi. Stigavši u atelje, došao sam do toga da moram intervenirati na neka tek kupljena platna, poneka su bila i naslikana. Uzeo sam pilu i čekić, te počeo uništavati iste, jer slikanje je prošlost. Ja rušim da bih stvarao novo. Dakle revizije nema.
Kažu da briljantno rješavate prostor, skulpturu i vrijeme, odnosno da je Vaša skulptura vremenska?
Ne rješavam prostor, nego radim skulpture koje moraju sjesti u prostoru  koje imaju likovni naboj. Ponekad zamišljam, u većini slučajeva ne, taj zamišljeni  prostor i samo djelo. Moje skulpture mogu stajati u bilo kojem prostoru. Pardon, moram se korigirati, izuzetno je važno gdje skulptura stoji. Jedna od mojih najboljih skulptura nalazi se ispred zgrade INA, na ogromnom prostoru, nije dostupna, daleko na travnjaku, daleko od očiju….
Dovršavate li svako svoje djelo ili ostavljate mogućnost dorade, odnosno da Vaša kreativnost i mašta nisu dosegla vrhunac, te da čekate taj trenutak?
Nekada se tako i radi, da se kasnije doradi. Ako imam ideju onda je to gotova stvar, samo je treba realizirati. Tako da ta ideja koja je unutar neke skulpture, da život tom predmetu. Uvijek sam radim, međutim što zbog godina, malo sam i onemoćao, pa sam prisiljen ponekad nekog angažirati. Našao sam jednog čovjeka , sjajan  kipar koji mi radi jednu staru skulpturu iz 60-tih godina. Dao sam je povećati na 4m, vidim da to dobro ide i da izgleda sjajno.
Mislite li da je s nekim djelom završena Vaša kreativnost ili čekate trenutak za taj kreativni vrhunac?
Pojedinačno da, recimo od ideje do ljevača koji su napravili Sunce, tu kuglu, i to je to. Nije bilo dorade, kod portreta je već druga pjesma. Kompleksno i teško za pogoditi, odnosno napraviti. Vidite, nedavno sam radio portret svoje braće koji su poginuli u drugom svjetskom ratu. Odavno sam  htio napraviti skulpturu, ali nisam imao ideju. E, onda je ona došla nakon toliko godina. Cijelo vrijeme je u meni tinjala, ali je tek nedavno stigla i mislim da je dobra. Napravljena je u gipsu i bit će odlivena u svijetlu broncu. Obično se bronca patina, ali ovo će biti bronca koja će svijetliti i na taj način još više dati na vrijednosti.
Vaša izložba (22. 02. 2000. god.) doživjela je neviđen „ hepening“. Je li to bilo zbog datuma, zvijezda, svemira? Opišite nam…
Ispalo je fenomenalno, bilo je najavljeno javno demontiranje izložbe i dijeljenje komada svjetlucave trake-folije koje sam potpisivao. Bila je radosna gužva te večeri, odašiljući dobre vibracije, dijelovi skulpture ušlo je u stotinu domova, te polivalentno nastavila život. Mislim da je to u pravom smislu bila svemirska izložba. Ne može baš svaka izložba imati takav kako vi kažete hepening, ali rijetki su oni umjetnici koji dožive makar i jednom  uspjeh svoje izložbe.
Imali ste preko 60-tak izložbi, da li imate strah, osjetite li dobre vibracije, koliko držite do kritike, te na koji način doživljavate kao umjetnik otvaranje izložbe?
Imam strah, to je dobra stvar, odnosno dobar znak. Ali nemam strah da sam napravio nešto loše kao umjetnik. Kritičare štujem, uvažavam ih, nažalost mi nemamo dobrih kritičara. Čini mi se da se ne trude da kritička svijest bude i njihova savjest. Kritika bi trebala biti jedna od najvažnijih stvari u društvu općenito.  
Koga štujete?
Prije dva mjeseca sam se sjetio da odem u Dotršćinu, šumu blizu Zagreba gdje je Bakićev spomenik. Taj spomenik mi se nije svidio, nije mi sjeo, ali unutar šume je postavljeno desetak skulptura uz stazu. Ja sam uživao, to bi trebao biti obavezan vodič za znamenitosti. Svi hvale Đamonju, to je čovjek koji se u svijetu proglasio zvijezdom. On je u životu uspio, ali ja se sjećam njegove prve izložbe u Klovićevim dvorima kao mladog umjetnika. Ušao sam kroz velika vrata i“zijevao od čuda“ od brojnih skulptura. Kada sam izašao kao da ništa nisam vidio. Praznina.
Da li je važan materijal od kojih izrađujete Vaša djela?
Uobičajen materijal je bio gips, bronca, fiberglas. Meni danas nije važan materijal, evo došao sam do toga da moram razbijati da bih išao dalje i nastavio stvarati.
Tehnička perfekcija ili estetski standard u skulpturi?
Tehnička perfekcija me ne zanima u skulpturi, ne patim, ali se može naći. Nije sve napravljeno sa razumom.
Gdje i kako je nastala Vaša najdraža skulptura?
Jedna od meni dragih nastala je daleke 1955 god, na Savi, vidio sam kupače koji su se sunčali, kupali, ljude pod tušem. Otrčao sam u atelje da nešto ne zaboravim, da te mentalne slike koje sam spremio u „škafetin“ne previdim.  Nastala je u trenu, ideja se trebala samo realizirati.
U Vašoj poetici dominantni su optimizam, nepredvidljivost, iznenađenje, ludičnost, humor, zaigranost, čak i samoironija. Nudi li Vam ova zemlja sve što bi ste htjeli?
U životu sam uživao, sada sam star i imam sve za bezbrižnu starost. Jedan sam od rijetkih kojem je grad Zagreb otkupio sva djela, to je nešto važno za mene. Novci ne predstavljaju nešto prevažno, ali znače puno u smislu sigurnosti življenja. S druge strane mogu bezbrižno živjeti, znajući da netko vodi računa o mojim djelima.
Koliko treba riskirati da bi se išlo naprijed (neslaganje sa samim sobom)?
Treba riskirati život, sve. Treba rušiti mrtvilo, nekreativnost i u tome treba uživati. Čovjek nije svjestan kolika je vrijednost u slobodi stvaranja te nove vrijednosti.
Povucite paralelu između mladog „ gorgona“ ( tada je prevladavao besmisao, nihilizam, ništavilo, paradoks, bizarnost, jalovost, ironija ), a danas samo ljepota bića i stvari, harmonija…
Cilj“ Gorgona“ je bio da budemo slobodni,a danas kada su gotovo svi pomrli i kada više nemam veze s tom grupacijom, ipak sam ja taj koji je ostao na tragu te slobode, kreativnosti. S ponosom kažem da sam stari mladi gorgonaš.
Danas  prevladavaju Vaše razigrane kreacije, da li je to izraz iskrenog zadovoljstva života?
Gledajte, kreacije ako su prave tada su prihvatljive. To je onda najbolje što se moglo dogoditi. To što sam ja rekao „ presretan sam što sam sretan „ to se dogodilo, jer sam promijenio atelje. U novom, u Gotovčevoj 9, toliko sam osjetio dobre vibracije, oduševljenje, da sam svoje ushićenje izrazio tim riječima.

Studeni, 2008.