Kipar bez ostatka, dodatka...

Dalibor Stošić, splićanin koji je djetinjstvo proveo u Francuskoj, danas profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu

, usput i diplomirani ekonomist, kipar iza kojeg stoje na desetke samostalnih izložbi u renomiranim izložbenim prostorima kao što su Grand Palais u Parizu ili Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Nici,  koji je svom kiparskom ugledu dodao i veliki uspjeh na izložbi u Londonu 2005 godine. Avanturist kojemu je kiparstvo područje robovanja, a brod sredstvo slobode, tamo gdje se umjetnost i plovidba ne dotiču, ali se nadopunjuju.
Što je Pariz značio za Vaš odgoj?
Podsvjesno vjerojatno dosta ,premda ga nikad nisam zavolio. Pazite, nismo mi došli  kao turisti, otac Mirko stiže 1958 godine i zapošljava se u tvornici Renault – na traci. Mislim da je svaki daljni komentar suvišan...
Nikada nisam shvatio što ja tu radim. I zašto sam došao kada mi je bilo lijepo u Splitu. Bio sam otrgnut iz ove sredine i presađen. Tamo se nisam mogao primit, to pariško sivilo, taj frenetičan ritam grada koji mi nije odgovarao. Ljeti bih dolazio kod svojih dragih baba, Marije i Perine u Split; kupanje, igranje  baluna,  picigin, spiza, mirisi, sve je bilo toplo i u koloru.. Vratio sam se, a moji su ostali, tako da sam sudbinski ipak vezan za Francusku. Ali Pariz mi je sasvim sigurno dao osjećaj za najmanje 3 stvari: baguette, sir i vino – tim redom.
A u umjetničkom smislu?
Kao student odlazio sam često u Paris i gutao sve izložbe, ali i hodočastio u Louvre – svakodnevno satima,  i tako par mjeseci godišnje.Gledao sam što mi se sviđalo, a još  više gledao ono što mi se nije sviđalo. Nije mi bilo jasno zašto je to bitno i toliko važno, a meni ništa ne govori. Mezopotamija, Egipat, Grčka, Renesansa ...enormna količina informacija koje sam s vremenom sortirao. To je izvrstan trening oka i  kapital koji ne možeš nigdje dobiti, niti kupiti. Samo tamo ih imaš sve na okupu, servirana čitava povijest čovječanstva..
Zašto studij umjetnosti?
Zato što je to bilo nešto što nosim u sebi, što sam morao odraditi. Sva djeca crtaju, a ja sam imao to u krvi. Doma je, naravno bilo to zabranjeno. Otac je u svemu tome bitan faktor, vrlo autoritativan, koji je imao svoju viziju kakav mu treba izgledati sin. Namučio se u životu - počeo je od ničeg da bi na kraju imao vlastitu tvrtku u Monaku, što je bio vrhunac i kruna u njegovom poslu. Tvrtka  je odlično poslovala i ocu je bilo logično da ja to preuzmem. Upisao sam ekonomiju, vanjsku trgovinu. Zarađivanje love mi je bilo uvijek banalno, pa neću se valjda voziti u Ferarriu, po Azurnoj obali čitav život.
Jednog sam dana  došao sa pričom da prekidam studij ekonomije i upisujem kiparstvo.Otac je mislio je da sam ja lud, i to je bio krah. Veliki škandal. Otišao sam na   Akademiju,  taj period je za mene bio jako težak, ali silno uzbudljiv. Nije bilo love, ali sam bio "bogat“. Kako sam ipak izgurao nekih 3-4 godine, otac je uvidio da to nije neki moj hir, da je stvar ozbiljna i pao je dogovor - ako završim ekonomiju ( bilo mi je ostalo par ispita), on će financirati do kraja studij kiparstva. I tako sam završio oba fakulteta.
Odakle ta ljubav prema kiparstvu?
Ma nije to ljubav, to je strast, fascinacija i sudbina.
Ideje za Vaše skulpture crpite iz….?
Dolaze iz srca. Nakon Akademije nađeš se na vjetrometini i moraš početi. Kako nisam imao love, išao sam po željeznim otpadima. Ovdje u Splitu je za mene bilo dobrih stvari. Bili su to teški brodski komadi koji su se prodavali na kile i ja sam ih kupovao.Ono što me asociralo na neke životinje, slagao sam sa komadima drveta i to je dobro funkcioniralo. Ideju nisam imao, pitali bi me što tražim. Moj odgovor je bio da ne znam. Mislili bi da sam neki čudak i pustili bi me da na miru tražim, a ja sam tražio, gledao, nešto prepoznao odmah, neke stvari uzimao zbog atmosfere koju je taj komad isijavao. Onda bi taj komad mjesecima stajao u ateljeu ili bi ga rješio isti dan.
Koliko je naporno biti kipar?
Naravno da je naporno i teško – fizički, međutim postaje mi sve napornije jer mi se čini – besmislenim. Profesija kipar - taj pojam se doživljava različito. Netko se naime  izražava plastičnim vrećicama, a ja se istinski ubijam od posla, od klesanja. Ako tako prilazite kiparstvu onda se nalazite u užasno teškoj disciplini. Materijali od kojih ja izrađujem skulpture, su izrazito teški: drvo, željezo, čelik. Taj moj rad je neka vrsta robije, moram osam sati svakodnevno stajati na nogama i raditi nešto, da bi to nešto, ponekad nakon stotine sati rada, na kraju postalo nešto drugo. Kiparstvo mi je izazov, moja religija. Zato je blasfemija kada ljudi završe Akademiju i podilaze lošem ukusu radi novca. Dobro, treba živjeti, ja bih postavljao pločice, bio parketar, ali zbog umjetnosti, tu svetu stvar, nikada ne bih izdao. Ono zahtijeva čitavog čovjeka i nema kompromisa. Iskreno,  htio sam napraviti modernu, suvremenu skulpturu, a da ima sve parametre klasične skulpture. To mi se činilo kao dostojan izazov...
Zašto drvo i željezo?
Ta kombinacija, taj dualizam, to je  jednostavno  - uzbudljivo. Funkcionira i nisam se nikada upitao zašto. Sada nakon distance od dvadeset godina rada,  primjećujem prisutnost tog dualiteta ne samo u skulpturi, nego i u svom životu. Metal- drvo, hladno-toplo, razum-srce...   težački rad u prašnjavom ateljeu u Zagrebu i jedrenje. Ta sloboda, svjetlost, vjetar, čistoča, kretanje, sunce u Splitu, a more da i ne spominjem.
Osjećaj kada je skulptura gotova….kakva je?
Čarolija.  Velika  satisfakcija je proizvesti nešto što će putovati kroz vrijeme.Skulptura je gotova kada je bez ostatka, dodatka i otpatka. Često sam znao pozivati ljude raznih profila, od povijesničara umjetnosti do automehaničara te ih  priupitati  za mišljenje.Te njihove sličice su bile zadnji test prije puštanja u opticaj.
Koliko je teško odvojiti se od skulpture?
U početku mi je bilo teško, a onda sam zbog egzistencije  prelomio.Zapravo sam shvatio da je bolje da odu, da nastave živjeti svojim životima, u nekim prostorima sa drugim ljudima.
Nedostaju li Vam, zaželite li ih ponekad vidjeti, dodirnuti?
Sve znam o njima, ne želim ih gledati…..
Postoji li mogućnost da otkupite neki svoj rad?
Naravno, neki  mi nedostaju. Na sreću, neke radove iz mojih početaka sam uspio sačuvati, za sina Luku, da sutra ima neku malu kolekciju, za uspomenu na svog oca.
Vaša  najdraža skulptura?
Ima ih nekoliko, jednu sam uspio sačuvati, zove se „očekujući barbare“- omanja ptica, slična patki. Bio je to sam početak, kada otvaraš tajna vrata i kada se pojavljuje  novi svijet, novi prostor. Zatim jedan drveni torzo „imperator“, i treći je „bik“. Ti radovi prirasli srcu se jednostavno dogode, nema neke filozofije.  Interesantno, baš jučer se zbilo u kultnom restoranu „Kod Fife“, susreo me  čovjek, koji mi je ispričao do u detalje moju izložbu  prije 12 godina održanu u podrumima Dioklecijanove palače u Splitu. To me  dojmilo, zbog takvih ljudi vrijedi stvarati.
Poklanjate li svoja djela?
Ne, smatram da sve ovo što radim su u stvari pokloni. Ovo je po meni humanistička disciplina, daješ drugima na užitak stvari na gledanje. Njih  prodajem zbog egzistencije, ali pripadaju svima.  
Kao profesor  čemu težite da svoje studente poučite?
Odmah im kažem da sve što ću im reči može biti i laž. U ovom poslu 2+2 nisu 4 , najčešće  sve samo ne 4. Paradoks je što im predajem nešto u što ni sam nisam siguran. Zapravo pokušavam kod svakog „napipat“ taj njegov svijet. Oni ga proizvedu nesvjesno, a moj je zadatak da ih usmjerim i k tome im dajem potpunu slobodu  kreacije. Užasavam se „starih škola“, di su „ Augustinčići, Meštrovići, Kršinići“ radili svoje piliće, to je bio njihov  monstruozan cilj i strah od zaborava. Pedagoški jezik mora biti univerzalan, kod nas nema aksioma.
Imate li poriv krenuti u neki neistraženi svijet, ili mislite da „Vaš brod“  ne treba skretati s rute?
Uvijek je to izazov, radio sam neke pokušaje. Jedno vrijeme, tri godine nisam ništa radio( kada mi se rodio sin). To  dijete mi je bilo -čudo, samo sam ga gledao.  Kompenzirao mi je potrebu za kreacijom. A i dugo sam bio sebičan, te je došlo vrijeme da mislim na njega. Kasnije, krenuo sam raditi neke nove stvari, dok me moj prijatelj francuski kritičar Jean Louis Prat, koji je tada bio direktor Fondation Maeght u Nici, nakon brojnih razgovora,  razuvjerio jednom rečenicom “ Nije loše, ali ono svoje nikada ne smiješ napustiti, to što radiš, ta kombinacija dva materijala, koju  rješavaš  s takvom lakoćom, ni jedan kipar prije tebe nije radio, drži se toga, vrijedno je...“
Koji Vam je kipar drag i zašto?
Izgledat će vam čudno, u početku sam bio fasciniran Giacomettijem. Bio mi je božanstven. Jedno vrijeme sam dosta radio portrete kao i on. Giacometti je čista suprotnost mojim formama - on je sjena, njegove skulpture su duguljaste,  nalik na dim, a moje teške, masivne, arhaične. Općenito, što se tiče idola rekao bih da se zaljubiš, no i  ta ljubav prođe. Normalno da kada si na početku karijere  imaš idola, no danas- ne. Ipak, jedan čarobnjak za mene  lebdi iznad svih  kao trajna fascinacija – Rembrandt.
Može li se „ živjeti „ od skulptura?
Ne živim od skulptura, nego za skulpturu.
Dajte malo to obrazložite…..
Gledajte, živjeti se može, ja sam dosta vani izlagao, posebice u Francuskoj. Tamo se nalazi tržište, tamo su neki moji dobri prijatelji, kolekcionari, uglavnom  imućni ljudi koji kupuju skulpture. Ova disciplina zahtijeva  bogato ali i educirano društvo, jer  skulptura je hermetičan svijet koja se obrača istančanim duhovima.. Kada bi ljudi trošili onoliko vremena na gledanje umjetničkih djela po galerijama, muzejima, koliko troše na gledanje nogometa, stvari bi se potpuno drugačije odvijale. Ne kažem da je ovo vrednije od gledanja nogometa, ali bi klinci drugačije reagirali. Oni gledaju svoje roditelje kako zure u televiziju, navijaju uz pivo..., i  misle da je to nešto vrijedno, jako bitno.
Svi govore o krizi, a mi smo prvi na udaru kada je u pitanju štednja, a zadnji u nizu kada je pitanje blagostanje.
Vaši prsti!!! Komentar..
Tu nemam ništa pametno za reći, to je i meni enigma.
Tko koordinira prstima?.. Mozak, duša, srce, oko?
To je alat. Nemam neku fascinaciju oko toga, srce i razum. S tim da je dvojak posao umjetnika-kipara - to je jedna perfidna igra, moraš biti senzibilan i emotivan, naravno moraš biti strastven radnik, ali i hladnokrvan kada prosuđuješ, što nastaje i što se događa. Ako nemaš takav ustroj, onda mislim da je stvar izgubljena. Moraš vladati situacijom a da te ne ponesu emocije.
Kakvu radnu atmosferu preferirate?
Uživam u svom ateljeu, nastojim što duže biti u njemu, to je moj brod s kojim plovim kada sam u Zagrebu. Ugodno mi je nakon posla gledati  rad, uz klasičnu glazbu, razmišljati i uljuljati se u tu atmosferu.
Koliko Vaša supruga sudjeluje u kritici?
Sudjeluje, ali vrlo rijetko.
Doprinos Vaše obitelji, glede vremena?
Izađem ujutro i vratim se kući u devet , deset navečer. S te strane imam sreću da nema propitkivanja,  svi shvaćaju da taj moj rad nije na minute. Uglavnom me razumiju, ne provociraju, ne šikaniraju. Poludio bih da nije tako, drugačije ne bih funkcionirao. Mojoj ženi je očito jasno, da je to bitna stvar za mene i vrlo sam joj zahvalan.
Izložba, monografija, koliki je osjećaj radosti i zadovoljstva to dati ljudima?
Meni su skulpture najvažnije. Monografije su neki zapisi, memorija, neki činovnički posao koji kritičarima puno znači. Ponekad se sve skupa  izokrene, tako da je kritičarima  bitan tekst, a djelo na kraju padne u drugi plan. Znaš ono:“ Katalog ti je super“. Kao da on ostaje, a ne skulptura. Monografija da, ali nije imperativ. Desilo mi se uz neki splet okolnosti, nakon 20 god. rada, da u Londonu, na Kraljevskoj akademiji / Royal Academy of Arts/, u centralnoj dvorani, na centralnom mjestu bude postavljena moja skulptura,  „Bik“. Nisam ga ja tu postavio, nego kustosi Kraljevske akademije. Tu, na toj 237 godina staroj Ljetnoj izložbi bila je predstavljena   krema svjetskog kiparstva - od sir Anthony Caroa, Barry Flanagana, Antoni Tapiesa ,Mimma Paladine, Anish Kapoora....Ta likovna scena je dosta zatvorena i jako je teško prodrti. Ali „ Bik“ ih je dojmio, osvojio i nisu ga mogli odbiti.
Gdje je on danas?
Nalazi se u jednoj privatnoj kolekciji.
Što Vam Split znači?
To je moj grad, ne samo da sam tu rođen, nego sam emotivno vezan.  Moje djetinjstvo me toliko zarobilo sa mirisima, bojama, osjećajima, da ja nemam drugog grada. I bez obzira što me nema, ja tu nostalgiju stalno nosim. Najviše mi nedostaje more, vjetar, ta svijetlost. To je nešto što je moje, nešto nezamjenjivo, tako da ne mogu shvatiti nekoga tko tu živi, a da nema brod.   
Otkud tolika ljubav prema moru, brodu?
Šta ja znam. Usađeno mi je od djetinjstva. Uvijek smo imali brod, čak smo i na Seini imali malu jedrilicu.  Moj san je bio  da jednom i ja postanem brodovlasnik, ali nekog starog drvenog krstaša. Kako se želje ostvaruju,  tako se i meni dogodio taj brod u kojeg sam se zaljubio čim sam ga ugledao. Radi se o Astraeosu, drvenom ketch-u od 10,6 m, sagrađenom u Le Havreu 1963 god.. Danas je zavaljen u mirnu Labudovu lučicu. Kada stanem na njega osjetim mirnoću i sigurnost. Astraeos  je čista muzika, violina, građen u skladu sa najboljim užancama francuske  brodogradnje.
Arhipelag / Brač, Hvar, Vis /, je za mene zlatni trokut, prekvalitetno da se ne uživa i ne koristi. Raritetna situacija – s jedne strane priroda, s druge,  mala mjesta, kombinacija je fantastična. Možeš izabrati hoćeš li biti u  pustoj vali ili kamenom, živahnom gradiću.
Božanstvo jedrenja….
Osjećaj kada se odvežem..., ta apsolutna sloboda, mogućnost  krenuti u bilo kojem smjeru ,doživjeti tu čistoću koju vjetar očisti – božanstven je. Brzina na moru meni ne znači ništa, apsolutno je nebitna. Volim uživati u samome jedrenju, a ne natjecati se s nekim tko će stići  prije.Svako jedrenje meni traje prekratko. Godišnje provedem mjesec dana sa obitelji na brodu. Moj sin Luka mi je prošle godine kazao, vozeći se autoputom prema Splitu „Tata, ovo mi je najdraži dan u životu, idemo na more“. To i dite osjeti, prepozna.  Nema se što filozofirati, svakome je jasno koliko je Mediteran pozitivan.
Kako izgleda život na Astraeosu?
Tako da odemo u „našu“ valu i ostanemo što duže. Lani smo ostali15 dana, tamo imamo privatnu plažu, privatno more i zvijezde iznad broda. Sve je naše tih 15 dana. Živi se romantično-spartanski, imamo strogi režim oko vode, i tu disciplinu čak i moj sin voli. Tako se veselimo malim stvarima, organizirani smo i ništa nam ne nedostaje. Svaki dan uhvatim ribe koliko nam treba za ručak. Uglavnom dobrog vina mora biti, čaša vina uz šterike i laganu muziku....boljeg nema.  A  kad je u pitanju vino držim se one narodne: bolje 2 litre dobrog,  nego deci lošeg.

Prosinac, 2008.